...kroz zamagljena stakla nazirem obrise ceste..magla...u očima mi inje zaplelo pjesmu zimske noći..voozeči se kroz ravnicu..vozeči se kroz..drvorede zamrznutih borova i platana..mjesečina se skriva u paperju od zvijezda...tko li je to tamo gore...nekakav tračak svijetlosti kao da dopire u pogled..možda se sretnemo jednom na tom raskršču između neba i zemlje..tamo gdje se mimoilaze naše stvarnosti..gdje se sudaraju naše realnosti...možda i postojiš negdje..u nekom svijetu mojih ideala..samo još moram pronaći osvijetljen puteljak da te sretnem..i tako, vozeći se kroz noć, otresam inje s trepavica i dozivam te s kraja svijeta...
