Mi smo poput nebesa koja su oduvijek bila rastvorena istočno od raja, mi smo dvije biblijski izbjegle riječi, samo dva preživjela slova. Mi smo uistinu nebesnici ili njihova slika u koju staje sve. I vječna usporedba, možda odredbenija od svoga identiteta. Mi smo najbliže svemu i najdalje sebi u istom trenu, jer smo od početka radosni vodopad koji zalijeva klicu tragičnosti i uzaludnosti traganja. Napokon, nas se najbolje vidi kad nas nema, nas se najbolje čuje kada šapućemo. I razumije nas se najbolje kada izgovaramo besmislice. Mi smo dakle; obnova jezika nebeskog kojeg nismo svjesni i koji je drugima nepoznat, mi smo u zagrljaju najveća tajna na svijetu, zagonetka svaki put drugčija. Pjesma o nama je vazda suprotna i suprotiva ljubavi jer vazda ponavlja isto, ona je arhiv koji bi kasnije valjalo spaliti kao semantički grijeh onih koji u gramatiku neba unose sadržaj zemne deklinacije. Mi smo vječno na nekoj modroj planeti, među čarobnjacima koji zbore plavim jezikom a vazda šute. Mi im ni imena ne znamo, čak ni mrvicu jeke, ni pola slova te sanje pradavne više ne čujemo. Tako smo spoznali da je i svemir napučen potomcima ljubavi, i da je moja radost oduvijek u tebi, i da je tvoja šutnja zanavijek u meni. Mi smo ljubavnici.
