U Gropiusstadtu smo jednostavno automatski učili činiti zabranjeno. Zabranjeno je, na primjer, bilo igrati se igara koje su nas najviše veselile. Zapravo je sve bilo zabranjeno. U Gropiusstadtu stoji gotovo na svakom uglu neko upozorenje. Takozvani zeleni nasadi oko visokih kuća zapravo su nasadi upozorenja. Većina upozorenja, naravno, zabranjuje nešto djeci.
Kasnije sam jednom prepisala u svoj dnevnik sadržaje upozorenja. Prvo je upozorenje stajalo već kraj naših ulaznih vrata. Po njemu bi se djeca imala pravo još samo šuljati po našem stubištu i oko kuće. Igranje, skakanje, koturanje ili vožnja biciklom bili su zabranjeni. Zatim na svakom uglu travnjaka stajao je natpis: "Ne smije se hodati po travi". Natpisa je bilo ispred svakog i najmanjeg zelenila. Čak ni s lutkama nismo smjeli sjesti na travu. Zatim je tu bila jedna bijedna ružina lijeha i pred njom natpis: "Zaštićeni nasadi". Ispod tog natpisa bio je naveden paragraf po kojem ćemo biti kažnjeni ako se previše približimo jadnim ružicama.
Smjeli smo, dakle, samo na igralište. Na svakih nekoliko visokih kuća dolazilo je po jedno igralište. Ono se sastojalo od popisanog pijeska i nekoliko polomljenih uređaja za penjanje i, jasno, jednog velikog upozorenja. Natpis se nalazio u pravom željeznom ormariću, pod staklom, a ispred stakla bila je rešetka da ne bismo razbili tu glupost. Na ploči je pisalo "Red na igralištu", a ispod toga da treba djeci služiti za "radost i oporavak". "Oporavljati" se nismo smjeli kada je nas bila volja, jer na ploči je stajalo debelo pot-crtano: "... u vremenu od 8 do 13 sati i od 15 do 19 sati". Poslije škole nismo dakle imali pravo na oporavak.
Sestra i ja ne bismo zapravo uopće smjele na igralište, jer je po natpisu bilo dopušteno igrati se samo "uz suglasnost i nadzor ovlaštenog odgojitelja", i to samo vrlo tiho: "s posebnim obzirom treba poštovati potrebni mir stanara". Mogli smo, dakle, tek vrlo pitomo dobacivati gumenu loptu, dok su "igre loptom zabranjene".
31
30
Ništa od graničara, ništa od nogometa. Za dječake je to bilo posebno zlo. Svoj višak energije iskaljivali su na uređajima za igru i klupama i naravno na pločama sa zabranama. Bogzna koliko je love stajalo da uvijek iznova obnavljaju ploče.
Kućepazitelji su pazili da se pridržavamo upozorenja. Ja sam vrlo brzo uprskala stvar kod našeg kućepazitelja. Kada smo se preselili u Gropiusstadt, dosađivala sam se do ludila na našem malom igralištu od betona i pijeska sa smiješnim malini limenim toboganom. Pronašla sam nešto zanimljivije. Bili su to slivnici u betonu kroz koje je otjecala kišnica. U ono se doba rešetka iznad odvoda još mogla podići. Kasnije su je bili učvrstili. Podizala bih, dakle, rešetku i sa svojom bih sestrom ubacivala u slivnik svako moguće smeće i otpatke. Jednom je naišao kućepazitelj i odvukao nas u ured kućne uprave. Tu smo obje, tek pet i šest godina stare, morale dati naše osobne podatke koliko smo to znale. Obavijestili su roditelje, a otac je imao dobar razlog za batine. Ja nisam posve shvatila u čemu je zlo ako se začepi odvod. U selu smo na potoku radili toliko stvari, a da se nitko od odraslih nije uzbuđivao.
Shvatila sam, otprilike, da se u Gropiusstadtu smijemo igrati samo ono što su odrasli predvidjeli. Spuštati se niz tobogan i čeprkati po pijesku. I da je opasno igrati se po vlastitim idejama.
Idući susret s kućepaziteljem bio je već ozbiljniji. Evo kako je to bilo: pošla sam s Ajaxom, svojom dogom, šetati i palo mi je na pamet da naberem za majku cvijeća, kao što sam to nekada u našem selu činila za svake šetnje. No, među visokim zgradama bilo je samo nešto jadnih ruža. Zakrvarila sam prste kada sam pokušala otrgnuti nekoliko cvjetova s grmova. Upozorenje "Zaštićeni nasad" nisam još znala pročitati ili ga još nisam shvaćala.
No, shvatila sam odmah čim sam ugledala kućepazitelja kako trči preko travnjaka po kome se ne smije gaziti i viče i rnaše. Pred tipom me uhvatio paničan strah, pa sam viknula:
- Ajax, pazi!
Ajax je naravno odmah zašiljio uši, na vratu mu se nakostrije-šilo nekoliko dlaka, sav se ukočio i pogledao momka najzloćudnije što je mogao. Tip se smjesta počeo vraćati natraške preko trave i
usudio se ponovo vikati tek kada je stao pred ulazna vrata. Bila sam sretna, ali sam sakrila cvijeće, jer sam slutila da sam ponovo učinila nešto što je bilo zabranjeno.
Kad sam se vratila kući, kućna je uprava već bila nazvala. Rekli su da sam kućepazitelju prijetila psom. Umjesto majčinog poljupca, koji sam htjela isposlovati pomoću cvijeća, dobila sam pune gaće batina od tate.
Ljeti je ponekad u nas vladala nepodnošljiva vrućina. Vrućinu su upijali beton, asfalt i kamenje i zatim je ponovo isijavali. Ono nekoliko jadnih drvaca i nisu davali nikakvu sjenu. A vjetar nije mogao proći zbog visokih kuća. Nije bilo bazena za plivanje ili za praćakanje. Tek na sredini našeg betonskog trga imali smo vodoskok. Tu smo se ponekad praćakali i prskali. Ali i to je naravno bilo zabranjeno, pa bi nas uvijek odatle vrlo brzo otjerali.
Došlo je vrijeme kada smo se htjeli igrati špekulama, Ali gdje da nađeš u Gropiusstadtu mjesto za špekulanje. Na betonu, asfaltu ili travnjaku s natpisom "Pristup zabranjen" ne može se špekulati. Ni po pijesku. Za špekulanje je potrebna nekakva donekle čvrsta podloga na kojoj se mogu izdupsti male rupe.
Pronašli smo gotovo idealno špekulište ispod javorovih stabala koja su tu posadili. Da se korijenje stabala ne bi ugušilo pod asfaltom, ostavili su oko njih okrugle otvore sa zemljom. Krug oko stabala bio je od čvrste, čiste, ravno izgrabljane zemlje. Jednostavno, idealno za špekulanje.
Ali kada smo tamo iskopali naše male rupice za špekulice, navukli smo na vrat ne samo kućepazitelje već i vrtlare. Neprestano su nas proganjali uz najgore prijetnje. Ali jednog su dana naši progonitelji na žalost imali dobru ideju. Nisu više pograbljali zemlju ravno, već su je prekopali. Sa špekulanjem je bilo svršeno.
Kada je kišilo, mi smo ulazna predvorja visokih kuća pretvarali u sjajna koturališta. Ti su ogromni kućni ulazi bili u svakom slučaju sjajni. Kako ispod njih nije bilo stanova, to buka nije nikome smetala. Nakon nekoliko naših pokušaja, doista se nitko nije potužio, osim kućepaziteljeve žene. Rekla je da trčanje na koturaljkama ostavlja tragove na podu. I od toga, dakle, nije bilo ništa, osim
32
33
punih gaća batina od mog oca. Za nas djecu, ako je padala kiša, doista je bilo trulo u Gropiusstadtu. Nitko od nas nije smio dovesti prijatelje u stan. Dječje su sobe bile za to premalene. Gotovo su sva djeca kao i mi imala male sobe. Kada je padala kiša, ja sam ponekad sjedila uz prozor i razmišljala o tome što smo nekada činili kada je padala kiša. Na primjer, rezuckali smo. Bili smo spremni za kišu. U šumi bismo pronašli debele komade hrastove kore i od njih smo za loša vremena rezuckali male čamce. Ako je predugo kišilo, ne bismo izdržali, već bismo obukli kišne ogrtače i otišli do putoka da iskušamo čamce. Gradili smo luke i priređivali prave regate s našim čamcima od hrastove kore.
Ali tumarati oko visokih kuća dok pada kiša nikome nije bilo zabavno. Morali smo nešto izmisliti.
ostadoh "prirodnjak"
). svakome,ali svakome bih je preporucila.
