Mediala-grupa naprednih slikara

vladim10.jpg

Velickovic-SANU-Gavrani-2013-806x1024.jpg

Ciklus Gavrani-Akademik Vladimir Veličković

"Ovo što nam se dešava, ne samo nama nego celom svetu, je personifikacija gavrana kao simbola koji nagoveštava crne oblake", rekao je Vladimir Veličković.
Slikar velikih formata. Za sobom ima više od 300 samostalnih izložbi širom sveta i više od 30 nagrada, među kojima i francuski orden viteza legije časti.
 
Ovo 16/50 moram da objasnim..ne tebi vučji,ti znaš te stvari.
To znači da je u pitanju Serigrafija-tj.otisak na platnu,papiru ili svili.To znači..prvo nije original.
16/50 znači da je to 16-ti otisak od budućih 50..koliko je umetnik predvideo.
Zato umetnik potpisuje svaki otisak i on ima svoju vrednost. Samim tim što je ograničio
broj otisaka one imaju veću vrednost,nego na primer da je 16/100
 
934109_profilLj.jpg

Ljuba Popović-isečci iz intervjua...

Najveća nesreća, u celom svetu, a pogotovu kod nas, jeste to što je politika prva, što ona
diktira celu priču. Čim politika diktira priču, nema napretka, jer ona je uska, ko sad zna ko
je bio predsednik opštine za vreme Betovena, ko je bio šef države, niko. Mi moramo da
kažemo, i pokažemo šta su naše vrednosti, od kukuruza do muzeja, a ne samo da lunjamo
i pričamo o demokratiji, demokratija nije za svaki narod...
To imam pravo da kažem, jer za razliku od raznih drkoša, koji drže četku i imaju atelje, meni
niko nikad nije ponudio atelje, naprotiv, uzeli su mi atelje u Beogradu, i spalili šta je bilo u
njemu, tridesetak velikih aktova, druge za mene dragocene stvari, stripove, male formate
"Mikijevog carstva", neke Šejkine slike koje ovaj nije imao gde da drži...
ljuba_popovic.jpg


Sačuvao sam ljubav za svaki komadić platna, kad mu prilaziš da ga opipaš, kao telo žene.
Recimo, ja boje uzimam kao pastu za zube, ne treskam po paleti, nije reč o štednji, nego
o tome da poštujem boje. Ne mogu da kažem da plava ide sa žutom, nemam pojma o tome,
ja radim instinktivno, na paleti sam kao slepac, znam u kom kraju palete je boja koju želim,
platno je udaljeno 50 metara, i ja stalno šetam, zato što boja na platnu mora da bude
kontrolisana kao ton u muzici. Dok idem prema platnu, ako primetim da ta siva na četki nije
dovoljno siva, ja se vratim da joj vratim tonalitet, tako da ja praktično slikam iz daljine.
 
9ufvg5K.jpg

Dragoš Kalajić

Kalajić, rođen 1943. godine u Beogradu, bio je predstavnik "hiperborejskog realizma" i zakleti propagator ideja umetničke grupe "Medijala". U svojim slikama, iako rađenim pod velikim
uticajem italijanskog i američkog hiperrealizma, Kalajić pokušava da nađe novi nacionalni
identitet. Smelo kombinujući oprečna iskustva masovne i elitne umetnosti, Kalajićevi umetnički domašaji variraju, ali ostavljaju veliki uticaj na jedan deo beogradske likovne kritike i umetničke produkcije koji je pledirao da se predstavi kao reakcija modernističkim stremljenjima.
 
leonid.jpg

Leonid Šejka

Završio je srednju arhitektonsku školu a zatim i Arhitektonski fakultet u Beogradu. Odmah
po završetku studija dobija posao na gradilištu u Čačku. U toj atmosferi i sredini u kojoj se
„radilo po zadatku“, doživljava duhovnu krizu i tada počinje da crta i piše. Samovoljno
napušta radno mesto i vraća se za Beograd da bi se upisao na studije slikarstva.

Nešto kasnije, Leonid Šejka upoznaje i Olju Ivanjicki sa kojom zajedno radi na idejnom
rešenju spomenika za centar Beograda – danas Trga Nikole Pašića. To je i vreme ljubavi
između Olje i Šejke, vreme zajedničkih istraživanja u umetnosti, suprotstavljanja tadašnjem establišmentu kroz „vraćanje integralnom slikarstvu“.
 
LEONID ŠEJKA: O Đubrištu
Leonid_Sejka_-_Odaja_Omega_(detalj),_1967._ulje_na_platnu.jpg

Leonid Šejka - Odaja Omega (detalj), 1967. ulje na platnu

... Jednoga dana sam dobio poruku. Poruku-naređenje, molbu, predlog? Ni do danas
nisam saznao... Ukratko, morao sam da otputujem.

Ali kuda? Izgleda da je to bilo svejedno. Mogao sam da idem u ma kom pravcu i da ne
pogrešim, da to bude pravi. Oni koji su poslali poruku možda su sve već predvideli.
Ići napred, samo je privid, kasnije se vidi pređeni put ― kao da je bio unapred utvrđen
u vidu nekog nacrta, zatvorenog u koverti, koja se može otvoriti da bi se sve to videlo,
proverilo. U stvari, onda kad je već nepotrebno, dakle, na kraju, kad se putovanje završi.

I sada, posle dugog lutanja, čini mi se da sam stigao, ukoliko to nije prevara. Mogu samo
da rekonstruišem , šematski, moj put. Evo ga :

(Sledi skica puta od Grada, preko Zone prelivanja i Provalije, do Zamka ; skica nosi naslov
Nacrt opšte dispozicije. Napom. priređivača.)

Kao što se vidi Grad ima istu površinu kao i Đubrište; između Grada i Đubrišta postoji
Zona prelivanja. Ne zna se gde prestaje Grad, a gde počinje Đubrište.

Ako je cilj bio Zamak, preko Đubrišta je bilo najkraće do njega. Ali sve to nije bilo tako
jednostavno. Mi živimo u svetu privida, iluzornosti, i nikad se ne zna ni početak, ni da
li je dostignut vrhunac, ni to da je osećaj kretanja jedna zabluda, da se možda stoji u
mestu ili okreće u krug ili se ide po zemljištu toliko poznatom, da je već postalo dosadno.
I tako, desilo se, na primer, umesto da pođem najkraćim putem, pođoh zaobilaznim ili,
čak, dugo pokušavah da prođem sa one strane gde prolaza uopšte nije bilo. A sad mi je
jasan razlog da iz Grada doprem do Zamka. Jer, prvo, sve je to zahtevalo korenite
metamorfoze i žrtve; drugo, Grad je bio od Zamka odvojen Provalijom, tako da niko u
Gradu nije znao za Zamak, pa i ja sam mogao samo da nasluđujem njegovo postojanje.

Ulazeći, dakle, u Đubrište, mogao sam bez zadržavanja da pođem u pravcu Zamka, ali,
kao što rekoh, ja sam jedva znao za njegovo postojanje i, s druge strane, hteo sam da
ispitam sve mogućnosti, sve prolaze, a još više, sve ćorsokake oko velikog prostranstva,
koje zovem Đubrište. Ono je preda mnom u celoj neprekidnosti i u dimenziji koja ne može
da se sagleda, da se premeri, tako da od cele površine ispitujem jedan mali deo, moj deo.
 

Back
Top