Generacija u procesu potrošnje su ljudi od 25-50 godina, ova generacija je pokretač i nosilac celog sadašnjeg sistema a ipak iskorišteni do granica opšteg ludila. Ljudi u ovim godinama su pod tolikim pritiskom da ih to dovodi do najbrutalnijih poteza procenat smoubistava u ovoj generaciji je najveći, ova generacija je pred sve većom moralnom i etičkom dilemom naleze se pod tolikim pritiskom da polako sve više nas počinje da puca, sve je više ljudi ove generacije koja jednostavno nevidi izlaz iz začaranog sistemskog kruga. Sve je više onih koji popuštaju pod pritiskom što se manifestuje na ceo sadašnji sistem i dolazi do urušavanja.
U ovu generaciju spadaju radilice koje nešto zaista privredjuju to su; poljoprivrednici, fabrički radnici i svi ostali koji neposredno privredjuju sistem i drže ga u funkciji. Ovu generaciju su doveli do ludila tako što su im dali toliko obaveza prema sistemu, obaveza prema najbližoj familiji, pravila su jednostavna, izmiruj obaveze na vreme ćuti i radi, što je želja svakog normalnog čoveka da radi da ima za normalan život i da ga jednostavno ostave na miru da živi.
Kako čovek ove generacije da živi normalno ako mu je prosek primanja u odnosu na prosek davanja sve manji i jasno je da će se ovim tempom vrlo brzo razlika smanjiti na nulu i da mora da dodje do psihičkog pucanja, svaki dan je više onih koji su sve više dužni sistemu, sve je više onih čija su se primanja i davanja izjednačili, jednostavno postajemo robovi sistema, želja za postojanjem i ličnom egzistencijom nas toliko tera da dolazimo do očaja, uradićemo sve što je potrebno da bi preživeli. Sistem je svima dao do znanja da se obaveze prema njemu moraju ispunjavati, u suprotnom će vam uraditi; Zatvoriće vas t.j lišiti slobode, zapleniće vam kuću, uzeće vam decu, sve će vam uzeti ako niste namirili svoje obaveze.
Kako čovek da uhvati nešto što je sve brže a on sve sporiji, pa nikako to vijanje traje dok čovek može da trči kad mu ponestane snage pada i sistem ga pregazi bezizlazna situacija.
Najgore od svega je to što svako iz ove generacije jednostavno nema vremena da se bavi nekim kolektivnim problemom ngo mu preostaje samo borba za sopstvenu egzistenciju, borba za podmirivanje sistemskih računa, borba za ishranu porodice i zivot u konstantnom strahu od gubitka prihoda.
Ovako stisnuti sigurno nećemo izdržati samo je pitanje kad će da pukne. Najbanalnije je to što sistem nema apsolutno nikakvih obaveza prema nama.
U ovu generaciju spadaju radilice koje nešto zaista privredjuju to su; poljoprivrednici, fabrički radnici i svi ostali koji neposredno privredjuju sistem i drže ga u funkciji. Ovu generaciju su doveli do ludila tako što su im dali toliko obaveza prema sistemu, obaveza prema najbližoj familiji, pravila su jednostavna, izmiruj obaveze na vreme ćuti i radi, što je želja svakog normalnog čoveka da radi da ima za normalan život i da ga jednostavno ostave na miru da živi.
Kako čovek ove generacije da živi normalno ako mu je prosek primanja u odnosu na prosek davanja sve manji i jasno je da će se ovim tempom vrlo brzo razlika smanjiti na nulu i da mora da dodje do psihičkog pucanja, svaki dan je više onih koji su sve više dužni sistemu, sve je više onih čija su se primanja i davanja izjednačili, jednostavno postajemo robovi sistema, želja za postojanjem i ličnom egzistencijom nas toliko tera da dolazimo do očaja, uradićemo sve što je potrebno da bi preživeli. Sistem je svima dao do znanja da se obaveze prema njemu moraju ispunjavati, u suprotnom će vam uraditi; Zatvoriće vas t.j lišiti slobode, zapleniće vam kuću, uzeće vam decu, sve će vam uzeti ako niste namirili svoje obaveze.
Kako čovek da uhvati nešto što je sve brže a on sve sporiji, pa nikako to vijanje traje dok čovek može da trči kad mu ponestane snage pada i sistem ga pregazi bezizlazna situacija.
Najgore od svega je to što svako iz ove generacije jednostavno nema vremena da se bavi nekim kolektivnim problemom ngo mu preostaje samo borba za sopstvenu egzistenciju, borba za podmirivanje sistemskih računa, borba za ishranu porodice i zivot u konstantnom strahu od gubitka prihoda.
Ovako stisnuti sigurno nećemo izdržati samo je pitanje kad će da pukne. Najbanalnije je to što sistem nema apsolutno nikakvih obaveza prema nama.