„E, sad su obrali bostan“, rekao je otac.
Govorio je o puževima golaćima koji su nam, po ko zna koji put, uništili plodove okućnice: dinje, lubenice, začinsko bilje i ostalo. Svakog proleća imam traume zbog tih groznih, golih životinja koje nam, eto, uništavaju pro-letinu.
No, ovoga vrlog proleća otac je došao na ideju kako se obračunati s tim mekoputnim nudistima:
„Stvar je u mamcu“, rekao je otac i otišli smo u lov na mamce.
Na moje veliko iznenađenje očeva ideja o mamcu bila je potpuno deplasirana, nisam verovao da će upaliti u stvarnosti, ovoj našoj, kriznoj, jetkoj i kasnoprolećnoj.
„Šta nedostaje tim štetočinama?“, pitao je otac.
„…“ bezglasno sam odgovorio.
„Kućica!“, poentirao je otac i iskoraknuo iz kuće dugačkim korakom.
Sledio sam ga sitnim sinovskim korakom.
Sledeća dva dana proveli smo loveći prave vinogradarske puževe, za mamac. Sama ideja bila mi je koliko ridikulozna toliko i odvratna. Žrtvovati zrele i radišne vinogradarske puževe odvratnim golaćima? Fuj!
„Mi ih zapravo ne žrtvujemo“, rekao je otac, „Radi se o opstanku, o prirodnom odabiru: snažniji golaći otet će kućice miroljubivim vinogradarcima, pa će i sami postati vinogradarci. A vinogradarci će postati ljigavi, odurni, predatorijalni golaći, razumeš? Ko bi skučen sad je skurčen i obrnuto!“
Ali, stvari nisu išle po planu. Golaći nisu ni trepnuli kad su ugledali vinogradarske puževe, nego su nastavili brstiti plodove okućnice. Čak su prešli i na maminu majčinu dušicu, kao i na sestrine kućne maslačke, a da stvar bude gora, vinogradarci su im se pridružili!
Otac je bio ljut. Prestao je glumiti sofisticiranog lovca darvinističke provenijencije te je jednostavno pohvatao golaća koliko je mogao u datom momentu, nabacao ih u veliku vreću za gnojivo. Zatim je prešao na vinogradarce, mahnito im je razbijao kućice gumenim čekićem i izvlačio ih na svetlo dana. Znao je da od toga nema koristi, da će već sutra ponovno doći drugi golaći i drugi vinogradarci, da će nastaviti s obiranjem bostana, ali nije se mogao suzdržati.
Potom se s vrećom punom puževa golaća – izvornih i novoogolaćenih – povukao u kupatilo gde je činio, siguran sam, raznovrsna sranja toliko dugo da ga je mama morala isterati van.
„Čoveče božji, pa moram pišati“, vikala je.
Tata je izašao iz kupatila posramljen, namrštena lica i tek malo zabalavljenih ruku. U ćošku, pokraj kade, smežurala se prazna vreća, a puževa nigde.
Razmišljao sam dugo o tome što je moj otac u kupatilu učinio s tim golaćima, razmišljao sam do kraja tog neidiličnog proleća i skoro pa celo leto. Tako sam i upropastio školske praznike. I baš kad su mi ideje počele nadolaziti – počela je nova školska godina!
Upoznao sam – te godine – novih i novih prijatelja, počeo ulaziti u predpubertet, devojčice gledati sa vlažnim sjajem u očima i pušiti prve cigarete, a uz to sam počeo zaostajati u gradivu, što se, svakako, odrazilo na moje ocene.