Osim što je umetnost, gluma je i igra...
Režiseri i glumci su, po nekim stat. podacima, najdugovečniji umetnici. Zato što se celog života igraju.
Takva pitanja nisu ni uzeta u razmatranja kada su, recimo, naši glumci stasavali u domaćim, ratnim filmovima (punim, jelte, nasilja). Zašto je mali partizan na samrti (raznele ga bombe, Gestapo ga iseckao itd) manje izložen nekom riziku od traume nego što je bio, recimo, tada trinaestogodišnji Kristijan Bejl u "Carstvu sunca"?
Missim, šta se toliko strrrašno dešava klincima koji glume u filmovima a da se ne dešava u školi, na ulici, u bedi svakodnevnog života (ako su istoj izloženi)? Nisu svesni da glume, i da je sve oko njih scenografija, kostimografija, šminka? Teško da nisu svesni i da im se ta igra ne dopada ...
A ukoliko ćemo o famama i mitovima, postoji ona pričica o sudbini najmlađih glumaca iz Spilbergovog horor-filma "Poltergajst" (1982).