GOTSKI ROMAN
Književni, romantičarski stil koji je nastao u Engleskoj krajem XVIII i početkom XIX veka, karakterističan po svojoj kombinaciji realnog i natprirodnog u funkciji izazivanja užasa. Ime je dobio po stilskom pravcu u arhitekturi i primenjenoj umetnosti – „gotici“, a usledio je kao svojevrsni prozni odgovor na pesnička dela engleskih „grobljanskih“ poeta (Grej, Parnel, Bler). U tadašnjem engleskom obrazovanom društvu razvilo se interesovanje za srednji vek, misticizam i egzotiku Orijenta, kao reakcija na racionalizam i praktičnost.
Suštinu gotskog romana možda je najbolje ilustrovao engleski pisac Metju Luis, koji je u svom romanu „Opat“ (ili „Monah“) citirao Horacija: „Snovi, strašila magova, čuda, vračare, noćni duhovi, čarobni znaci...“
Radnja gotskog romana smeštena je u mračne i uklete zamkove, koji se nalaze na usamljenim i dalekim imanjima, i puni su neobičnih portreta, tajnih hodnika, lavirinata i pomičnih stepeništa. U pozadini priče krije se davno počinjen zločin, incest ili porodično prokletstvo vlasnika zamka. Glavna junakinja je senzibilna mlada žena, najčešće guvernanta ili tek udata nevesta, koja dolazi u dvorac i u njemu se sreće sa negostoljubivom poslugom, ili neprijateljski raspoloženom decom. Njen partner je „tamni“, „zagonetni“ i privlačni muškarac, čija prošlost je obavijena velom misterije. On je ćutljiv, nedodirljiv, na trenutke hladan ili, čak, okrutan. Heroina ima „zadatak“ da: a) u potpunosti raskravi njegovo srce; b) odagna zle duhove ili opake osobe iz zamka, pri čemu mora ostati dosledna svom mladalački čistom i blagom karakteru.
Začetnikom gotskog romana smatra se engleski pisac Horas Volpol, autor „Otrantskog zamka“ (1764). Slede: „Gospodar sile“, Klare Riv (1777); „Vatek“, Vilijama Bekforda (1786); „Udolfove misterije“, Ane Redklif (1794); „Monah“, Metjua Luisa (1796); „Melmot“, Čarlsa Roberta Metjurina (1807);
„Frankenštajn“, Meri Šeli (1818).
U Americi, prvi pisac gotskih romana bio je Čarls Brokden Braun.
Među pisce gotske literature ubrajaju se: Kristijan Hajnrih Špis, Markiz de Sad, Polidori, Lotreamon, Stivenson („Doktor Džekil i mister Hajd“), Gaston Leru, Stoker, Žan Pol itd. Elemente gotike srećemo u delima Edgara Alana Poa, Nervala, Nodijea, Viktora Igoa, Bajrona, Bodlera, Oskara Vajlda, Bestuževa, Odojevskog, Madam Blavatske, Potockog („Rukopis nađen u Saragosi“), Kazota („Zaljubljeni đavo“), Balzaka („Šagrinska koža“; „Luj Lamber“), Gotjea, Merimea, Henrija Džejmsa, En Rajs i mnogih drugih.
Izraz „gotika“, „gotik“ ili „neo-gotik“, danas podrazumeva prozu, poeziju, likovnu umetnost, film ili muziku koji u sebi sadrže elemente nasilja i užasa, ili, pak, okultnog i natprirodnog. Kao kulturološki fenomen intenzivirao se u poslednjoj dekadi XX veka.
Književni, romantičarski stil koji je nastao u Engleskoj krajem XVIII i početkom XIX veka, karakterističan po svojoj kombinaciji realnog i natprirodnog u funkciji izazivanja užasa. Ime je dobio po stilskom pravcu u arhitekturi i primenjenoj umetnosti – „gotici“, a usledio je kao svojevrsni prozni odgovor na pesnička dela engleskih „grobljanskih“ poeta (Grej, Parnel, Bler). U tadašnjem engleskom obrazovanom društvu razvilo se interesovanje za srednji vek, misticizam i egzotiku Orijenta, kao reakcija na racionalizam i praktičnost.
Suštinu gotskog romana možda je najbolje ilustrovao engleski pisac Metju Luis, koji je u svom romanu „Opat“ (ili „Monah“) citirao Horacija: „Snovi, strašila magova, čuda, vračare, noćni duhovi, čarobni znaci...“
Radnja gotskog romana smeštena je u mračne i uklete zamkove, koji se nalaze na usamljenim i dalekim imanjima, i puni su neobičnih portreta, tajnih hodnika, lavirinata i pomičnih stepeništa. U pozadini priče krije se davno počinjen zločin, incest ili porodično prokletstvo vlasnika zamka. Glavna junakinja je senzibilna mlada žena, najčešće guvernanta ili tek udata nevesta, koja dolazi u dvorac i u njemu se sreće sa negostoljubivom poslugom, ili neprijateljski raspoloženom decom. Njen partner je „tamni“, „zagonetni“ i privlačni muškarac, čija prošlost je obavijena velom misterije. On je ćutljiv, nedodirljiv, na trenutke hladan ili, čak, okrutan. Heroina ima „zadatak“ da: a) u potpunosti raskravi njegovo srce; b) odagna zle duhove ili opake osobe iz zamka, pri čemu mora ostati dosledna svom mladalački čistom i blagom karakteru.
Začetnikom gotskog romana smatra se engleski pisac Horas Volpol, autor „Otrantskog zamka“ (1764). Slede: „Gospodar sile“, Klare Riv (1777); „Vatek“, Vilijama Bekforda (1786); „Udolfove misterije“, Ane Redklif (1794); „Monah“, Metjua Luisa (1796); „Melmot“, Čarlsa Roberta Metjurina (1807);
„Frankenštajn“, Meri Šeli (1818).
U Americi, prvi pisac gotskih romana bio je Čarls Brokden Braun.
Među pisce gotske literature ubrajaju se: Kristijan Hajnrih Špis, Markiz de Sad, Polidori, Lotreamon, Stivenson („Doktor Džekil i mister Hajd“), Gaston Leru, Stoker, Žan Pol itd. Elemente gotike srećemo u delima Edgara Alana Poa, Nervala, Nodijea, Viktora Igoa, Bajrona, Bodlera, Oskara Vajlda, Bestuževa, Odojevskog, Madam Blavatske, Potockog („Rukopis nađen u Saragosi“), Kazota („Zaljubljeni đavo“), Balzaka („Šagrinska koža“; „Luj Lamber“), Gotjea, Merimea, Henrija Džejmsa, En Rajs i mnogih drugih.
Izraz „gotika“, „gotik“ ili „neo-gotik“, danas podrazumeva prozu, poeziju, likovnu umetnost, film ili muziku koji u sebi sadrže elemente nasilja i užasa, ili, pak, okultnog i natprirodnog. Kao kulturološki fenomen intenzivirao se u poslednjoj dekadi XX veka.