Magla je došla bez najave, bez šapata, bez koraka.
Tiha, gladna, mekana i smrtonosna.
Prvo je nestalo sunce. Niko ga nije tražio.
Niko nije pitao gde je otišlo - Samo je zaboravljeno.
Onda je pojela put. Nestao je pod njenim dahom,
Približila se kućama, liznula zidove, obavila prozore.
Ljudi su hodali ulicama, govorili reči koje nisu imale značenje,
dodirivali zidove koji nisu postojali. Bili su tu... Ili možda nisu...
Magla je prvo liznula noge, pa se popela na ruke, na oči.
Pokušala sam da se setim svog imena, ali je bilo prekasno.
Zvuk koraka je bio mutan, vreme je ležalo pod njenim dahom.
Ljudi su ćutali... glasovi su se topili...
Nisu se pitali - samo su nestajali. Nije ostalo ničeg.
Ni tela. Ni sećanja. Ni sveta.
Samo ona. Samo magla.
I njen gladni dah, koji čeka sledeći obrok.
