Nedostaje mi deda. Moj mačak nekako liči na njega. Mljacka kad ništa ne jede (zbog proteze), baš kao moj deda. Agilan je, vredan, dobar, ali evo, treća godina... kad ga gledam, mislim da je po svemu kao moj deda. Povredio se, tu i tamo... isti moj deda-ne da da se lako leči i neguje, jedva da mogu da pomognem;
Bre, sve nešto mislim da mi se ponekad i osmehuje kao deda.
Inače... iako mu vodim računa najviše ja, on bi voleo najviše da spava kod nogu moje babe.
Sestre nisam učila ovome, mislila sam da je jedinstveno ali i glupo, ali jedna od njih je ista kao ja-ona životinje doživljava kao nekog koga više nema, tj. ima ono-doživeti svakoga oko sebe kao neku distinktivnu životinju. Interesantno, mada ne možda pametno, lepo i korisno.