Znala sam odlično da sve to počinje sa onim - "Gdje ima mjesta za jedno, ima i za dvoje; gdje ima za dvoje,
ima i za troje...", i slijedom te logike avlija se malo pomalo pretvara u azil za mačke lutalice, pretrpan
plastičnim posudama sa krekerima.
Poznavala sam ljude koji su davali pola plate za hranu, pijesak, posjete veterinaru i sve što zahtijeva život
jedne prosječne mačke, puta onoliko koliko napuštenih mačaka završi pred njihovim vratima. Sjećam se dok
smo živjeli u Starom Gradu, glumica Ornela Beri, koja je živjela u našoj zgradi, svoju šupu za drva u suterenu
zgrade bila je preuredila u svratište za mačke, kojima je redovno mijenjala bijele čaršafe kao u pravom mačijem
hotelu, a uz to ih hranila najskupljom Whiskasovom hranom.
No, uprkos svim izazovima, stvar je bila gotova: malo sivo mače koje se jutros našlo u našoj avliji bilo je toliko
slatko i umiljato da smo odlučili da ćemo ga zadržati, pa šta nam Bog da. Bila sam mu čak smislila i ime koje je
savršeno odgovaralo njegovoj naravi, ali sve je palo u vodu kada se otkrilo da je mače zapravo - ona.
"Šta će nam, žensko je? Šta kad dođu mačići? Gdje s njima? Ja je ne nosim na kastriranje..." uslijedilo je.
Čak je i naš mačak Hans, licemjerni izdajica, ljutito frknuo na malo mače, iako je i on sam došao kod nas na
isti način - kao malo ostavljeno mače, ali kao njegovo veličanstvo muškarac.
Tražeći rješenje za mače, mozgala sam kako se uopšte moglo naći kod nas, pa sam poslala poruku komšinici
preko puta u čijoj avliji sam prije neki dan vidjela njenu mačku kako se gega pod teretom buduće prinove.
"Da nije slučajno tvoje?" - pitala sam, uz poslatu sliku mačeta.
Komšinica se klela da nije njeno.
Na pamet su mi pale dvije sestre, rodice mog sina, koje su u svojoj avliji imale već mali azil od nekih trinaest
mačaka, pa sam mislila da ako ima mjesta za trinaest, mora biti i za četrnaest. Pozvala sam njihovu mamu
kao koordinatora humanitarnog projekta jer su njih dvije bile na ljetovanju. Njihova mama se upravo
spremala na more u Gradac i jedva je bila našla ženu koja će u njenom odsustvu brinuti za postojeće mačke,
tako da joj se novo mače nikako nije uklapalo u budžet.
Trenutno odmaram od pokušaja udomljavanja mačeta i u fazi sam smišljanja imena. Palo mi je na pamet
da sliku mačeta podijelim na nekoj društvenoj mreži i zajedno sa prijateljima izaberemo neko najmačkastije
ime, a za najbolji prijedlog nagrada da bude - mače.
RiadaT.
ima i za troje...", i slijedom te logike avlija se malo pomalo pretvara u azil za mačke lutalice, pretrpan
plastičnim posudama sa krekerima.
Poznavala sam ljude koji su davali pola plate za hranu, pijesak, posjete veterinaru i sve što zahtijeva život
jedne prosječne mačke, puta onoliko koliko napuštenih mačaka završi pred njihovim vratima. Sjećam se dok
smo živjeli u Starom Gradu, glumica Ornela Beri, koja je živjela u našoj zgradi, svoju šupu za drva u suterenu
zgrade bila je preuredila u svratište za mačke, kojima je redovno mijenjala bijele čaršafe kao u pravom mačijem
hotelu, a uz to ih hranila najskupljom Whiskasovom hranom.
No, uprkos svim izazovima, stvar je bila gotova: malo sivo mače koje se jutros našlo u našoj avliji bilo je toliko
slatko i umiljato da smo odlučili da ćemo ga zadržati, pa šta nam Bog da. Bila sam mu čak smislila i ime koje je
savršeno odgovaralo njegovoj naravi, ali sve je palo u vodu kada se otkrilo da je mače zapravo - ona.
"Šta će nam, žensko je? Šta kad dođu mačići? Gdje s njima? Ja je ne nosim na kastriranje..." uslijedilo je.
Čak je i naš mačak Hans, licemjerni izdajica, ljutito frknuo na malo mače, iako je i on sam došao kod nas na
isti način - kao malo ostavljeno mače, ali kao njegovo veličanstvo muškarac.
Tražeći rješenje za mače, mozgala sam kako se uopšte moglo naći kod nas, pa sam poslala poruku komšinici
preko puta u čijoj avliji sam prije neki dan vidjela njenu mačku kako se gega pod teretom buduće prinove.
"Da nije slučajno tvoje?" - pitala sam, uz poslatu sliku mačeta.
Komšinica se klela da nije njeno.
Na pamet su mi pale dvije sestre, rodice mog sina, koje su u svojoj avliji imale već mali azil od nekih trinaest
mačaka, pa sam mislila da ako ima mjesta za trinaest, mora biti i za četrnaest. Pozvala sam njihovu mamu
kao koordinatora humanitarnog projekta jer su njih dvije bile na ljetovanju. Njihova mama se upravo
spremala na more u Gradac i jedva je bila našla ženu koja će u njenom odsustvu brinuti za postojeće mačke,
tako da joj se novo mače nikako nije uklapalo u budžet.
Trenutno odmaram od pokušaja udomljavanja mačeta i u fazi sam smišljanja imena. Palo mi je na pamet
da sliku mačeta podijelim na nekoj društvenoj mreži i zajedno sa prijateljima izaberemo neko najmačkastije
ime, a za najbolji prijedlog nagrada da bude - mače.
RiadaT.
Poslednja izmena:
