Sjećam se da sam poodavno negdje pročitala priču koja govori o velikoj ljubavi sufijskog
šejha Ahmeda Rifaija prema mačkama, tolikoj da jednom prilikom prije nego što je krenuo
da obavi molitvu, kad je svoju omiljenu mačku zatekao na rukavu košulje kako spava, nije htio
uznemiravati, nego je uzeo makaze i odsjekao dio rukava košulje na kojem je ona bila.
Zatim je otišao, a kad se vratio mačka je dotle već bila budna. Potom je uzeo izrezani dio
tkanine i zašio je za rukav pa rekao: "Nije se ništa promijenilo."
Ne znam koliko ima istine u ovoj dirljivoj priči o ljubavi prema životinjama, ali, kakogod,
ima lijepu pouku, pa je često koristim kao glavni adut kada mi pojedini mrzitelji životinja
zamjeraju što u kući držim, kako to oni kažu, nečistu životinju poput mačke. A naša mačka,
zapravo mačak, je sve samo ne nečist. Kako on samo zna satima lickati i glačati svoju dugu
dlaku koja nakon takvih dugotrajnih tretmana izgleda besprijekorno čista i sjajna.
Baš zbog te sjajno žute boje dobio je i ime, a dao mu ga je naš rahmetli komšija Zijo koji
je jedan dio života proveo u Njemačkoj gdje se nagledao plavokosih, da ne kažem žutih
Nijemaca pa našem mačku dao pravo švapsko ime - Hans. Tako je naša porodica sa
Hansom pod krovom, postala primjer multietničnosti i suživota s ovom nacijom.
No, kako Hans samo nosi njemačko ime, bilo je za očekivati da njegovo osnovno životno
načelo sigurno neće biti - rad, red i disciplina kao kod Švaba, nego da će ipak više
pretegnuti njegovi bosanski korijeni. Da je tako, bilo je očigledno prvog ljeta kada je Hans
postao član porodice, kada se jednog popodneva pokraj naše kuće na prašnjavoj cesti
nekom greškom zaustavio automobil sa kućnom dostavom hrane. Ne sluteći da je na
totalno pogrešnoj adresi, zdepasti dostavljač sa kosom skupljenom u mali rep, izišao je
iz automobila, noseći u rukama poveliku kartonsku kutiju prekrivenu aluminijumskom folijom
i uputio se prema našoj kapiji. Kako je bila nesnosna vrućina, ljenčarila sam u hladovini
terase za velikim, drvenim stolom prekrivenim cvjetnom mušemom, a nešto dalje od mene,
na ugrijanom betonu bio je sklupčan Hans koji je po svoj prilici spavao. Na zvuk automobila
sam se trznula, bacivši pogled prema donjem dijelu avlije gdje je stajao pridošlica i glasno
me obavještavao da je stigla dostava, a ja pri tom nisam imala pojma o čemu on to. U tom
trenutku se začuo zvuk sirene drugog automobila kojem je dostavljač zapriječio put, pa je ovaj
brzo spustio kartonsku kutiju skoro kraj same kapije i vratio se da preparkira auto. Potrajalo je
to dobrih nekoliko minuta, jer naći slobodno mjesto za parkiranje u našoj ulici ponekad nije
bilo tako lako. I taman kad se ponovo ukazalo već vidno iznervirano lice dostavljača, a ja sišla
u avliju da dolijem ulje na vatru i kažem mu da je džaba dolazio, pogled mi se zaustavio na
kartonskoj kutiji na kojoj više nije bilo folije. Iz nje se rumenila pečena jagnjetina koju je
na moje ogromno iznenađenje, naš Hans nekim čudom nanjušio i slasno jeo.
Ostala je misterija u kojem trenu tačno se Hans probudio, neopaženo sišao sa terase i
prišunjao pečenoj jagnjetini, koju sam, iako je bila pogrešna narudžba, na kraju morala
platiti, jer roba kad se proba, nije red da se vraća.
šejha Ahmeda Rifaija prema mačkama, tolikoj da jednom prilikom prije nego što je krenuo
da obavi molitvu, kad je svoju omiljenu mačku zatekao na rukavu košulje kako spava, nije htio
uznemiravati, nego je uzeo makaze i odsjekao dio rukava košulje na kojem je ona bila.
Zatim je otišao, a kad se vratio mačka je dotle već bila budna. Potom je uzeo izrezani dio
tkanine i zašio je za rukav pa rekao: "Nije se ništa promijenilo."
Ne znam koliko ima istine u ovoj dirljivoj priči o ljubavi prema životinjama, ali, kakogod,
ima lijepu pouku, pa je često koristim kao glavni adut kada mi pojedini mrzitelji životinja
zamjeraju što u kući držim, kako to oni kažu, nečistu životinju poput mačke. A naša mačka,
zapravo mačak, je sve samo ne nečist. Kako on samo zna satima lickati i glačati svoju dugu
dlaku koja nakon takvih dugotrajnih tretmana izgleda besprijekorno čista i sjajna.
Baš zbog te sjajno žute boje dobio je i ime, a dao mu ga je naš rahmetli komšija Zijo koji
je jedan dio života proveo u Njemačkoj gdje se nagledao plavokosih, da ne kažem žutih
Nijemaca pa našem mačku dao pravo švapsko ime - Hans. Tako je naša porodica sa
Hansom pod krovom, postala primjer multietničnosti i suživota s ovom nacijom.
No, kako Hans samo nosi njemačko ime, bilo je za očekivati da njegovo osnovno životno
načelo sigurno neće biti - rad, red i disciplina kao kod Švaba, nego da će ipak više
pretegnuti njegovi bosanski korijeni. Da je tako, bilo je očigledno prvog ljeta kada je Hans
postao član porodice, kada se jednog popodneva pokraj naše kuće na prašnjavoj cesti
nekom greškom zaustavio automobil sa kućnom dostavom hrane. Ne sluteći da je na
totalno pogrešnoj adresi, zdepasti dostavljač sa kosom skupljenom u mali rep, izišao je
iz automobila, noseći u rukama poveliku kartonsku kutiju prekrivenu aluminijumskom folijom
i uputio se prema našoj kapiji. Kako je bila nesnosna vrućina, ljenčarila sam u hladovini
terase za velikim, drvenim stolom prekrivenim cvjetnom mušemom, a nešto dalje od mene,
na ugrijanom betonu bio je sklupčan Hans koji je po svoj prilici spavao. Na zvuk automobila
sam se trznula, bacivši pogled prema donjem dijelu avlije gdje je stajao pridošlica i glasno
me obavještavao da je stigla dostava, a ja pri tom nisam imala pojma o čemu on to. U tom
trenutku se začuo zvuk sirene drugog automobila kojem je dostavljač zapriječio put, pa je ovaj
brzo spustio kartonsku kutiju skoro kraj same kapije i vratio se da preparkira auto. Potrajalo je
to dobrih nekoliko minuta, jer naći slobodno mjesto za parkiranje u našoj ulici ponekad nije
bilo tako lako. I taman kad se ponovo ukazalo već vidno iznervirano lice dostavljača, a ja sišla
u avliju da dolijem ulje na vatru i kažem mu da je džaba dolazio, pogled mi se zaustavio na
kartonskoj kutiji na kojoj više nije bilo folije. Iz nje se rumenila pečena jagnjetina koju je
na moje ogromno iznenađenje, naš Hans nekim čudom nanjušio i slasno jeo.
Ostala je misterija u kojem trenu tačno se Hans probudio, neopaženo sišao sa terase i
prišunjao pečenoj jagnjetini, koju sam, iako je bila pogrešna narudžba, na kraju morala
platiti, jer roba kad se proba, nije red da se vraća.
Poslednja izmena:
