MA VOLIM JA DA VOZIM.....
A taj silni strah od vožnje sam dobila još davno. Prvo, moj ujak je vozio kao lud i po gradu a tek po starom auto putu Beograd-Niš kada su postojale samo dve trake....e, to je bio horor. Često smo išli kod gospa Mare, moje nane, i pošto smo mi imali fiću a ujak uvek neka dobra kola....mislim u odnosu na fiću dobra, najčešće je on vozio. A tamo, deda Mile se raspilavi što su mu došli zetovi i sin.....pa da proslave...pa kad uvate da piju.......uf. Bio je dobar moj deda Mile, al’ je voleo da popije koju više......dosta više....Ih, koliko puta on ode u seosku kafanu.....pa se zanese....a onda idu zetovi i sin da ga dovedu....pa se svi zamaju i tako zaneti rakijavom mirisnom lepotom života u zoru stižu kući. Sutra su sva četvorica manji od makovog zrna.....mislim kad se oporave od.....te lepote. E, tad sam shvatila da i lepota može biti teret. Može mnogo teško da ti padne, posebno na glavu.
Jako nervozan čovek je bio moj ujak. Jadan jednostavno zapeni ako je neki auto ispred njega na putu. A bio je vrhunski majstor za kola. Ne znam tačno šta je radio, mada su mi objašnjavali više puta u mojim različitim uzrastima, ali znam da je bio jedini majstor za to u Beogradu u to vreme. Imao je svoj servis, uvek pun kao oko i radnike. Za taj servis je moja majka podigla sav novac sa naših štednih knjižica i dala bratu.I tetka Ljuba je uradila isto. Išao je na usavršavanje u Nemačku. Jednom kad se vraćao, obećao mi je lutku....tada su bile hit one velike što kažu „mama“. Što sam se radovala.....voleo me je ujak jer sam bila jedino žensko u porodici a njemu je oduvek bila želja da ima ćerku. E, pa imao je sina.....zvrndov neopevani kao i moj brat. Ipak, lutku nisam dobila......potrošena je na kocki negde na graničnom prelazu. Posle ode i servis na pijenje i kocku.....za dugove moja majka opet podiže sve sa štednih knjižica kao i tetka......Elem, vozio je kao ludak i toliki stah se ustoličio u meni od onog silnog preticanja na auto putu i uletanja u svakakve situacije......svirke, psovanja.....badava ujna ili moja majka govore da smanji gas.....ma jok.......kao da mu kažu da vozi još brže.
A Macin zet je vozio......tako što je mlatio rukama, okretao se pozadi da pojasni svoje reči gestakulacijom, pričao kao navijen, razvrao se okolo da nešto slučajno ne propusti od dešavanja u okolini.....čak i Maca nije voleo da ga ovaj vozi već je kad god je prilika dozvoljavala on vozio zbog sebe i zbog mene. E, onda je zet mogao maksimalno da se posveti priči i tada nikako nije valjalo da sedi sa nekim pozadi jer ga živog izudara vitlajući rukama dočaravajući besedu.....
Posle, kada sam bila šef računodstva u jednoj državnoj firmi.....pre nego sam se totalno posvetila privatnom poslu, imali smo profi vozača starog, pred penzijom je bio. Mali, sitan čovek koji je voleo da popije. More, naučila sam mu narav i da procenim kad je koliko popio.....pa ga molim „Zlajo, ajmo polako, molim vas“ „Šefice, nemoj da se sekiraš kad te Zlaja vozi“ pa kad raspali a jedva se vidi iza volana, a i ja malecka pa sve misliš kola idu sama. Tadašnja naša filijala SDK je bila u samom centru grada i uvek smo se parkirali u garaži......a on, kad udje u onu garažu......bože blagi.....ma može da ima mesta koliko hoćeš na prvom ili drugom spratu, on ima da nas vozi sve u krug do samog vrha i to tako mota brzo ne gledajući...a onaj motor od razdrndanog službenog vozila jadan jauče li, jauče...ma šta jauče, urla mučenik....em se ja oduvek plašim krivina em on kao lud vozi i to kao da je jedini u celog garaži...pa još kad popije koju.....i sad mi pripadne muka samo kad se setim. E, odatle imam strah.....i od one vožnje onim besnim motorom sa Macom kad smo bili .....mnogo mladi.....i kad na sve to dodaš moju totalnu i većini ljudi nezamislivu antitalentovanost za vožnju.....eto....posle Ljiljka nesposobna za vožnju hahahaha Ubili me u pojam bre...od malena hahaha I šta mi fali ovako? Ništa.....uvek sam vožena hahahaha
Jedine osobe sa kojima sam totalno opuštena su ovo moje troje vozača i naš komšija Lala. Sa svima ostalima strah je uvek tu, čvor u stomaku, treperenje naravno ne uvek istog intenziteta i ništa što ne mogu da savladam ali je teško kad skoro celog života imaš to opterećenje. I ne, ne zvocam u vožnji nikome, samo se ućutim, posebno ne mojima.....dobro de....kažem nekad koju kad baš preteraju ovo troje doživotno zaposlenih kod mene....a oni meni "ti nemaš dozvolu".....moreeee, nemoj da se kačite sa mnom, jer ima da odem ovako matora da polažem i nema da vozim.....samo ću u takvim situacijama da im mahnem vozačkom ispred nosa hahahahaha Dakle ne vidi se na meni taj nemir....niko ne bi rekao kada me vidi u taksiju da se bojim a ja jedva čekam da izadjem. Moji klijenti naravno nemaju pojma jer na izgled opušteno sedam u kola sa njima.....taman posla kad bih rekla.....
E, kad položim.......ima da bude ovako hahaha