Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine
Neki moćni čarobnjak, koji je želeo da uništi neko kraljevstvo, prosuo je čarobni napitak u bunar iz kojeg su svi zahvatali vodu. Ko god da je okusi, poludeo bi.
Već sutradan svi stanovnici kraljevstva pili su tu vodu i svi su poludeli izuzev kralja koji je imao zaseban bunar za sebe i svoju porodicu, do kojeg čarobnjak nije mogao da dospe. Zabrinut, kralj pokušao da drži stanovništvo pod kontrolom, uvodeći čitav niz bezbednosnih i higijenskih mera; ali žandari i nadzornici pili su zatrovanu vodu pa im se zato činilo da kraljeve odluke nemaju nikakvog smisla i oni rešiše da ih uopšte ne sprovode.
Kad su stanovnici tog kraljevstva saznali za nove zakone, bili su ubeđeni da je njihov vladar sišao s uma i počeo da izdaje sumanute naredbe. Razarena gomila opkoli dvorac i zatraži od kralja da se odrekne krune.
Kralj je, sav očajan, bio već spreman da ode s prestola, ali kraljica ga spreči, rekavši: “Hajdemo i mi, sad odmah, na taj bunar da se napijemo vode. Tako ćemo postati isti kao i oni.”
Rečeno-učinjeno: kralj i kraljica popiše vodu ludosti i počeše i sami da govore kojekakve gluposti. Čim su to čuli, njihovi se podanici predomisliše: sad, kad kralj pokazuje toliku mudrost, zašto ga ne bi pustili da i dalje vlada zemljom?
I tako je kraljevstvo nastavilo da živi u miru, iako su se njegovi stanovnici ponašali sasvim drugačije od svojih suseda. I kralj je nesmetano vladao do kraja života.
PS. Često se tako osećam