Neću komplimente koje su slušale devojke poslednjih 1000 godina - uvek na isti način, poput iste iznošene haljine koju je nosilo puno... previše njih, pa ima već zakrpe, i tek titraj nekadašnjeg glamura. Neću takve komplimente, kao što neću da sedim za stolom za kojim je nekritički jelo milion ljudi, trpajući u svoju dušu sve što im nokat zakači, i nudeći mi neke ostatke - tvrdeći mi da je to baš lepo, no ja evo vidim, muve se već skupljaju...
Za takav sto nikad nisam želela ni da sednem. Bilo mi je muka, i to ne zbog hrane.
Neću lepe reči koje su već ižvakane, ili umorno izgovorene, mehaničke poput točkova koji se besvesno okreću mrveći sve pred sobom... I takve reči i mene mrve, odvajaju me od svoje suštine, stvaraju ožiljke koji ne blede.
Ne želim darove koji su polagani na oltar napuštenih svetilišta, na žrtvenike mučnih obreda, koji odbacivani po kojekakvim jarkovima života, pa onda opet prikupljani da bi se prosledili dalje...
Pa šta ti hoćeš, neko bi me sad pitao, šta ti pobogu hoćeš, kad je i ovaj život iseckan, prežvakan, pun zakrpa, i kada je ono što vidimo u drugima samo odraz odnosa koji i onako imamo sami prema sebi...Sve što ovaj život može da ti pruži je samo tok potočiča koji je pukim slučajem doklizao do tvojih stopala, može da ti pruži samo komadiće razbijene stvarnosti...
Neću komadiće onoga za šta ljudi tvrde da je "večnost", da je "lepota" - ta večnost, prema ljudskim kriterijumima, traje kraće od sekunde.
E pa evo šta hoću - hoću zvezdu, nedosanjanu... i melodiju koja je baš, onako, u ritmu mog srca, hoću baštu puno cveća, i jednu ljuljašku, ooogromnu ljuljašku sa koje mogu noću da gledam zvezde.
Ja ću izgraditi zidove od bršljana oko te ljuljaške, izvan kojih će ostati svi delići razbijene realnosti.
A onda ću sa ljuljaške, jednom, da poletim do zvezda. Pratiće me samo miris bršljana, i melodija koja je baš pisana samo...samo za mene.
Za takav sto nikad nisam želela ni da sednem. Bilo mi je muka, i to ne zbog hrane.
Neću lepe reči koje su već ižvakane, ili umorno izgovorene, mehaničke poput točkova koji se besvesno okreću mrveći sve pred sobom... I takve reči i mene mrve, odvajaju me od svoje suštine, stvaraju ožiljke koji ne blede.
Ne želim darove koji su polagani na oltar napuštenih svetilišta, na žrtvenike mučnih obreda, koji odbacivani po kojekakvim jarkovima života, pa onda opet prikupljani da bi se prosledili dalje...
Pa šta ti hoćeš, neko bi me sad pitao, šta ti pobogu hoćeš, kad je i ovaj život iseckan, prežvakan, pun zakrpa, i kada je ono što vidimo u drugima samo odraz odnosa koji i onako imamo sami prema sebi...Sve što ovaj život može da ti pruži je samo tok potočiča koji je pukim slučajem doklizao do tvojih stopala, može da ti pruži samo komadiće razbijene stvarnosti...
Neću komadiće onoga za šta ljudi tvrde da je "večnost", da je "lepota" - ta večnost, prema ljudskim kriterijumima, traje kraće od sekunde.
E pa evo šta hoću - hoću zvezdu, nedosanjanu... i melodiju koja je baš, onako, u ritmu mog srca, hoću baštu puno cveća, i jednu ljuljašku, ooogromnu ljuljašku sa koje mogu noću da gledam zvezde.
Ja ću izgraditi zidove od bršljana oko te ljuljaške, izvan kojih će ostati svi delići razbijene realnosti.
A onda ću sa ljuljaške, jednom, da poletim do zvezda. Pratiće me samo miris bršljana, i melodija koja je baš pisana samo...samo za mene.