Ima u životu časova koji se nikada ne mogu zaboraviti. U sjećanje se zariju toliko
oštro i duboko da ih iz nas vrijeme nikada ne može izbrisati. Velike trenutke u životu
često u mislima obnavljamo, pričamo o njima, preslikavamo ih toliko da počinju da
polako da gube sjaj i padaju u sjenu, a oni časovi, naoko sitni skrivaju se u
srcu i tako provode svoj vječni usamljenički život. I u meni treperi uspomena na
takve davne časove.
Sjećam se. U avliju se ulazilo sa prašnjave ulice kroz veliku i tešku drvenu kapiju čije
su baglame pod težinom krila kapije škripale. U središtu avlije bio se usidrio starinski
bunar čije su kamene ivice bile izlizane od vremena i mnogih ruku koje su se oslanjale
na njega. Iznad kamenog dijela bunara uzdizala se, natkrivena malim krovom, drvena
konstrukcija na čijem je srednjem dijelu bilo čvrsto vezano debelo uže, na čijem
drugom kraju je bila metalna kanta koja se spuštala na duboko dno bunara zahvaćajući
najhladniju vodu koju sam ikad pila.
Nešto dalje iza bunara stajao je hambar, čvrsto građen od tamno smeđih drvenih
dasaka koje su s godinama poprimile zlatni sjaj. Hambar je bio prepun žita, koje je
u tišini i miru svoje unutrašnjosti mirno čekalo da se pretvori u hranu za zimu
A onda bi moje oči letjele prema ogromnom stablu jabuke koje je svojim granama
prigrlilo lijevi dio avlije. Stablo je bilo prilično staro, ali još uvijek dovoljno čvrsto da na
jednoj od snažnih i čvornatih bližih zemlji grana, dovoljno visoko da dosegne snove,
visi dugačka ljuljačka načinjena od snažnog, debelog užeta, a sjedište je bilo
izradjeno od komada pravilno izrezanog i obradjenog komada daske.
Ali, nije to bila obična ljuljačka.
Zaljuljati se na njoj bilo je više od igre. Njome su se mogli dohvatiti čak i snovi. To je bio
let u nepoznato, u visine gdje se oblaci dodiruju rukama, gdje je zrak ispunjen mirisom
zrelih jabuka i obećanjem beskrajnih mogućnosti.
Ljuljačka nije podizala sam moje, mladenačko tijelo u visine – podizala je i moju dušu,
otvarala vrata nekom drugom svijetu, onom gdje su snovi djetinjstva bili opipljivi, gdje
su se mogle osjetiti niti nade i želja utkane u svakom letu prema nebu. Bilo je to mjesto
gdje su se stvarale priče, gdje su snovi bili na dohvat ruke, samo da bi ih ponovno
pustila da odlete, znajući da će se uvijek vratiti, kao što se i ja uvijek vraćam sjećanju
na ljuljačku ispod stare jabuke u avliji moje rahmetli majke, kako sam zvala maminu
mamu.
Riada
.
oštro i duboko da ih iz nas vrijeme nikada ne može izbrisati. Velike trenutke u životu
često u mislima obnavljamo, pričamo o njima, preslikavamo ih toliko da počinju da
polako da gube sjaj i padaju u sjenu, a oni časovi, naoko sitni skrivaju se u
srcu i tako provode svoj vječni usamljenički život. I u meni treperi uspomena na
takve davne časove.
Sjećam se. U avliju se ulazilo sa prašnjave ulice kroz veliku i tešku drvenu kapiju čije
su baglame pod težinom krila kapije škripale. U središtu avlije bio se usidrio starinski
bunar čije su kamene ivice bile izlizane od vremena i mnogih ruku koje su se oslanjale
na njega. Iznad kamenog dijela bunara uzdizala se, natkrivena malim krovom, drvena
konstrukcija na čijem je srednjem dijelu bilo čvrsto vezano debelo uže, na čijem
drugom kraju je bila metalna kanta koja se spuštala na duboko dno bunara zahvaćajući
najhladniju vodu koju sam ikad pila.
Nešto dalje iza bunara stajao je hambar, čvrsto građen od tamno smeđih drvenih
dasaka koje su s godinama poprimile zlatni sjaj. Hambar je bio prepun žita, koje je
u tišini i miru svoje unutrašnjosti mirno čekalo da se pretvori u hranu za zimu
A onda bi moje oči letjele prema ogromnom stablu jabuke koje je svojim granama
prigrlilo lijevi dio avlije. Stablo je bilo prilično staro, ali još uvijek dovoljno čvrsto da na
jednoj od snažnih i čvornatih bližih zemlji grana, dovoljno visoko da dosegne snove,
visi dugačka ljuljačka načinjena od snažnog, debelog užeta, a sjedište je bilo
izradjeno od komada pravilno izrezanog i obradjenog komada daske.
Ali, nije to bila obična ljuljačka.
Zaljuljati se na njoj bilo je više od igre. Njome su se mogli dohvatiti čak i snovi. To je bio
let u nepoznato, u visine gdje se oblaci dodiruju rukama, gdje je zrak ispunjen mirisom
zrelih jabuka i obećanjem beskrajnih mogućnosti.
Ljuljačka nije podizala sam moje, mladenačko tijelo u visine – podizala je i moju dušu,
otvarala vrata nekom drugom svijetu, onom gdje su snovi djetinjstva bili opipljivi, gdje
su se mogle osjetiti niti nade i želja utkane u svakom letu prema nebu. Bilo je to mjesto
gdje su se stvarale priče, gdje su snovi bili na dohvat ruke, samo da bi ih ponovno
pustila da odlete, znajući da će se uvijek vratiti, kao što se i ja uvijek vraćam sjećanju
na ljuljačku ispod stare jabuke u avliji moje rahmetli majke, kako sam zvala maminu
mamu.
Riada
.
Poslednja izmena: