Postoje ljudi slabog karaktera i jakog karaktera. Karakterni i oni bez istog. I ovi slabi su u nečemu jaki, kao što su i ovi jaki u nečemu možda slabiji, nego inače. Ja spadam i sebe definišem kao jak karakter. Alu, u jednom momentu, koji mi je bio životna prekretnica, sam mislila da sam u nečemu puno jaka a da neke slabosti neće isplivati, pa se dogodilo sasvim suprotno. Da su me poljuljali u onome, gde sam smatrala da mi nema ravne, a gde sam mislila da sam kao čovek tanka, da sam se tu vanserijski dobro održala. U globalu, hoću da kažem, da nisu pomerili ono što ja dubinski jesam, šta kod sebe vredujem i šta mene čini ovakvu kakva jesam, ali na to hoću da ukažem, da nekada mislimo da smo možda jaki u nečemu a da nismo puno slabi u nečemu petom.
Ja verujem, da se takav rađaš. Ili karakteran čovek ili ne. I da sve ono što kasnije usvajaš, nivelišeš i definišeš kod sebe, te dubinski samo brusi do perfekcije, za ono šta ti je rođenjem dato. Ili nažalost..oduzeto.
Kada si karakterna ličnost, mnoge stvari ti idu teže kroz život, mnoge stvari ne idu kako ti hoćeš, nose neko otežanje a Boga mi i puno otrežnjenja, kada dođeš u dodir s nekarakternim.
Mislim da su veliki srećnici ljudi, koji imaju karakter dobar. Jer to je osnova za sve dobro u životu. Imamš dobar temelj, na čemu ćeš moći da baziraš sve. Čak i da ne uspeš, imaš onu sreću u sebi. Jer ti je dato, da si jaka ličnost. A s tim se rađaš. To se ne uči. I ne dobija. To je životna privilegija.
