Ljudi koji plaču tokom filmova nisu slabi, naprotiv!

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
Ako me sećanje dobro služi, otkad znam za sebe, u nekim filmovima sam plakala kao da sam samo iseckala kilu luka!
Nije bilo važno da li sam kod kuće, u bioskopu, sam ili u društvu, jednostavno, potoke suza su bile nezaustavljive kad god sam gledala dirljive ili emotivne filmove.
Tako je i danas, i da vam kažem, ne osećam nikakvu sramotu zbog toga.
Mirno priznajem da sam plakala pred svojom porodicom, prijateljima, dečkom, pa čak i potpunim strancima, tokom bezbroj filmova.
Na kraju krajeva, da li biste mogli kriviti nekoga što je prolio suze kada je Mufasa umro u „Kralju lavova“?
I ako se ne ugušite suzama tokom „Sećate se Titana“, pitam se da li ste čovek ili robot?
Istraživanja pokazuju da je oko 92 odsto ljudi plakalo tokom najmanje jednog filma. Dakle, očigledno nisam sam kada je u pitanju jecanje u bioskopu. osim toga, činjenica je da mnogi ljudi i dalje veruju da je plač odraz slabosti. Ovo posebno važi za muškarce, koji odrastaju slušajući stvari poput „dečaci ne plaču“, što ih navodi na pomisao da je bilo šta drugo osim stoicizma potpuno neprihvatljivo.
 
primary-share.png

https://cf.kizlarsoruyor.com/q16155591/primary-share.png?82
 
Ali, bez obzira na kontekst, niko od nas ne bi trebalo da sakrije suze. Nema ništa sramotno u plakanju, to je jedna od stvari koja nas čini ljudima.
Ponosni ste na svoje suze jer postoje dokazi da plakanje tokom filmova ima mnogo skrivenih prednosti i može nas učiniti saosećajnijim, društvenijim i velikodušnijim.

Empatija je vitalni aspekt emocionalne inteligencije – sposobnost koja je krasila velike vođe i veoma uspešne pojedince.
Drugim rečima, ako plačete tokom filmova, verovatno ste fantastični sa ljudima i emocionalno ste jaka osoba, što dodatno opovrgava pretpostavku da je plač znak slabosti.
 
Ali, bez obzira na kontekst, niko od nas ne bi trebalo da sakrije suze. Nema ništa sramotno u plakanju, to je jedna od stvari koja nas čini ljudima.
Ponosni ste na svoje suze jer postoje dokazi da plakanje tokom filmova ima mnogo skrivenih prednosti i može nas učiniti saosećajnijim, društvenijim i velikodušnijim.
Empatija je vitalni aspekt emocionalne inteligencije - sposobnost koja je krasila velike vođe i veoma uspešne pojedince.
Drugim rečima, ako plačete tokom filmova, verovatno ste fantastični sa ljudima i emocionalno ste jaka osoba, što dodatno opovrgava pretpostavku da je plač znak slabosti.
Empatija nas čini boljim i jačim ljudskim bićima.
Istraživanja pokazuju da fikcija, bilo u književnim ili filmskim oblicima, značajno poboljšava sposobnost ljudi da saosećaju.
Ovo ima smisla, jer nam istinski prijemčiva fikcija omogućava da zakoračimo u cipele likova i zamislimo drugačiju stvarnost, možda mnogo težu i goru od naše.
S druge strane, postajemo otvoreniji, sa više razumevanja i saosećanja u našim interakcijama sa drugim ljudima.
Da pozajmite od Rodžera Eberta:
Živimo u prostorno-vremenskoj kutiji. Filmovi su prozori na njegovim zidovima. Oni nam omogućavaju da uđemo u druge umove, ne samo u smislu poistovećivanja sa likovima, iako je to takođe važan aspekt, već nam daju priliku da vidimo svet onako kako ga vidi druga osoba.
Mnogo toga ima veze sa načinom na koji su naši mozgovi utkani.
 
Filmovi su dizajnirani da utiču na nas na emotivnom nivou i često uspevaju.
Kada gledamo filmove sa jakim emotivnim sadržajem, on oslobađa oksitocin - moćan hormon koji takođe deluje kao neurotransmiter u mozgu.
Oksitocin je ono što nam pomaže da se povežemo sa drugim ljudima i tera nas da budemo empatičniji, nežniji, pouzdaniji i nesebičniji pojedinci.
 
Pol Džej Zak, neuroekonomista na poslediplomskoj školi Claremont, je svetski poznati stručnjak za oksitocin, koga je nazvao „moralnim molekulom"
U eksperimentu koji je sproveo jedan od njegovih postdiplomaca, učesnicima je prikazan video snimak iz dečje bolnice Sent Džon. Jude u Memfisu, Tn.

Jedna polovina grupe videla je deo gde otac govori o četvrtom stadijumu raka mozga svog sina Bena, dok je druga polovina gledala deo gde su Ben i njegov otac posetili zoološki vrt.
Deo snimka koji govori o Benovom raku bilo je teže pratiti i, s tim u vezi, izazvao je mnogo emotivniju reakciju.
Međutim, učesnici koji su ga podigli pokazali su povećanje oksitocina u krvi za 47 odsto, što je, kako se ispostavilo, promenilo njihovo ponašanje na pozitivan način.
Nakon toga, svi učesnici su zamoljeni da donesu odluke vezane za novac i druge ljude.
Ispostavilo se da su pojedinci koji su gledali emotivniji segment bili velikodušniji prema strancima i davali novac u dobrotvorne svrhe.
Zanimljivo je da su oni koji su donirali novac očigledno bili srećniji od onih koji nisu.
Sve ovo sugeriše da plačemo zbog oksitocina tokom emotivnih filmova, zbog čega se osećamo povezanije sa likovima, dok istovremeno povećavamo nivo empatije, altruizma i ličnog ispunjenja.
 
Kako Zak objašnjava:

Oksitocin nas čini osetljivijim na društvene znakove oko nas. U mnogim situacijama, društveni znaci nas motivišu da se uključimo u pomaganje drugima, posebno ako je drugoj osobi potrebna naša pomoć. ... Pa idi gledaj film, smej se i plači. To je dobro za vaš mozak i može vas samo motivisati da napravite pozitivne promene u svom životu i životima drugih.
 
AKO SU OČI PROZOR DUŠI, SUZE SU ČISTAČI: ČUVAJU STVARI U PERSPEKTIVI.
Suze su divna manifestacija potencijala i dometa naših emocija, jer ih proizvodimo u vreme velikog bola i preterane radosti.
Postoji razlog zašto mnogi od nas posežu za maramicama ne samo tokom duboko dirljivih i tužnih filmskih scena, već i tokom radosnih i srećnih.
Nikada ne smemo zanemariti svoje emocije ili suzdržati svoja osećanja, jer ih tako nikada nećemo doživeti.
Češće nego što mislite, plakanje je dobro za vas. Može biti veoma katarzičan i pomaže u smanjenju stresa, često pružajući podsticaj našem raspoloženju.
„Neplakanje“, odnosno uzdržavanje od plakanja, dokazano povećava stres jer skuplja i akumulira emocije, koje na kraju mogu negativno uticati na naše fizičko zdravlje.
Da ne spominjemo da bez suza bukvalno nismo mogli da vidimo. Pomažu nam da očuvamo vid obezbeđujući vitalno podmazivanje našim kapcima i očnim jabučicama.
Jednostavno rečeno, suze nam daju vid i snagu u figurativnom i doslovnom smislu, ili kako je jednom rekao Viktor Igo:
Oni koji ne plaču ne vide.

Izvor: Prevela i adaptirala sa vvv.elitedaili.com Jelena Vukić
 
Ako me sećanje dobro služi, otkad znam za sebe, u nekim filmovima sam plakala kao da sam samo iseckala kilu luka!
Nije bilo važno da li sam kod kuće, u bioskopu, sam ili u društvu, jednostavno, potoke suza su bile nezaustavljive kad god sam gledala dirljive ili emotivne filmove.
Tako je i danas, i da vam kažem, ne osećam nikakvu sramotu zbog toga.
Mirno priznajem da sam plakala pred svojom porodicom, prijateljima, dečkom, pa čak i potpunim strancima, tokom bezbroj filmova.
Na kraju krajeva, da li biste mogli kriviti nekoga što je prolio suze kada je Mufasa umro u „Kralju lavova“?
I ako se ne ugušite suzama tokom „Sećate se Titana“, pitam se da li ste čovek ili robot?
Istraživanja pokazuju da je oko 92 odsto ljudi plakalo tokom najmanje jednog filma. Dakle, očigledno nisam sam kada je u pitanju jecanje u bioskopu. osim toga, činjenica je da mnogi ljudi i dalje veruju da je plač odraz slabosti. Ovo posebno važi za muškarce, koji odrastaju slušajući stvari poput „dečaci ne plaču“, što ih navodi na pomisao da je bilo šta drugo osim stoicizma potpuno neprihvatljivo.
Meni krenu suze oko dece. Nekada samo na pomen, nekada kada su im rodjendani, ili kada mi nedostaju.

Inace sam opasan u slobodno vreme.😂
 
“Ljudi koji misle da mogu kontrolisati svoje negativne emocije i manifestirati ih kada žele, prosto se zavaravaju. Negativne emocije ovise o identifikaciji; ako se identifikacija uništi u nekom specifičnom slučaju, one nestanu. Najčudnija stvar o negativnim emocijama je da ih ljudi zapravo štuju.”
– P.D. Ouspensky
 

Back
Top