Ljubavni odlomci

  • Začetnik teme Začetnik teme Mika
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Mika

dream catcher
Poruka
24.291
Ko ume da voli, ume i da živi. Da nije ljubavi ne bilo ni nas.
Ljubav je radost, ljubav je sreća, ljubav je bol, ali i tuga.
Ljubav uzdiže čoveka i pruža mu sve ono o čemu mašta i sanja, ako je uzvraćena. Čak i kad nije uzvraćena, i koliko god da je neka ljubav tužna, taj osećaj tuge može prijati čoveku. To će razumeti samo onaj koji je nekad voleo i izgubio.
Ljubav je večni motiv umetnika, ljubav je nadahnuće. Najlepše pesme spevane su zbog ljubavi. O ljubavi se piše...

*Ovo je tema za ljubavni odlomci vaših omiljenih knjiga, proza, poezija....ako napišete nešto lično još bolje...dakle, samo Ljubav.
Počinjem sa ovim:

ec720e3d1375e21e29ee4241e7262c94.jpg


Alberto Moravia: TAJNA

Voleo sam te u vremenskom razmaku koji se ne može odrediti u stvarnosti, možda zato što ni danas ne razumem da li smo se voleli koji mesec ili koju godinu, koji tren ili koju večnost.
Možda si oduvek bila u meni, kao deo mojih najskrivenijih snova i potreba, kao cilj mojih večitih čežnji, kao sećanje na staru maštu mog djetinjstva razočaranog deteta,
koje nije uspevalo da pronadje drugara sa kojim bi podelilo igračke, zajedno ukralo marmeladu od jagoda iz ostave.
Voleo sam te ne samo zbog uzvitlanog bogatstva koje si unela u moj život, ili zbog onog uzbudjujućeg kupanja u duhovnoj čistoti kao kad sam sa tobom podelio tvoj unutrašnji život,
nego i zbog toga što si mi otkrila onaj deo mene koji sam oduvek hteo da upoznam, a za koji sam znao da je zapetljan u mreži moje stidljivosti. Neizbežno te voli svako ko te poznaje iznutra.
Možda je zbog toga nemoguće izbrojati dane kada smo bili zajedno (da li je moguće da osećanja imaju veličinu brojeva na kalendaru?) i ako mislim na tebe dok pišem,
ne znam da li sam te poslednji put video prošle godine, prošlog meseca, ovog jutra ili možda pre samo nekoliko trenutaka.
Nešto od tebe je ostalo unutra, nešto što je neosetljivo na tok vremena, životne dogadjaje koji se utrkuju u nepotrebnoj žurbi.
Nešto što čini tajnim blago unutrašnje lepote za kojom posežem kada imam potrebu za svetlom, u danima kada nebo iznad Jerusalima ostaje daleko i kada mi oblaci svakodnevice prekrivaju boje.
Po neki put, uveče, sa prozora moje sobe podižem oči ka nebu, instinktivno tražeći nebo iz naših dana u Jerusalimu i sanjam da je opet tu.
Želio bih da u tvom životu ima makar deo lepote koju umeš da daš onome ko je pored tebe.
 
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: „Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini.”

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao i prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.

Jer sam je u noćima, poput ove, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Pablo Neruda
 
Doći će smrt i imaće tvoje oči –
ta smrt što nas saleće
od jutra do večeri, besana
i gluva, kao stara griža savesti
ili besmislena mana. Tvoje oči
biće uzaludna reč,
prigušen krik, muk.
Vidiš ih tako svakog jutra
kada se nadnosiš nad sobom
u ogledalu. O draga nado,
toga dana i mi ćemo znati
da jesi život i ništavilo.


Za svakoga smrt ima pogled.
Doći će smrt i imaće tvoje oči.
Biće poput ispravljanja mane,
Kao zurenje u ogledalo
iz koga izranja mrtvo lice,
kao slušanje zatvorenih usta.
Sići ćemo u bezdane nemi.


Čezare Paveze (1908-1950)

Postoje spekulacije da su oči iz ove pesme, u stvari, oči Konstance Dauling. Uprkos vanrednoj lepoti ove manekenke i glumice, u koju je Paveze bio nesrećno zaljubljen, u svom dnevniku, desetak dana pre nego što se otrovao pilulama za spavanje, zapisao je: „Ne ubija se iz ljubavi prema jednoj ženi. Ubija se jer nas ljubav, svejedno koja, otkriva u našoj nagoti, bedi, bespomoćnosti, ništavilu.“
 
Tužne su tvoje pronicljive oči. Ispituju dušu moju kao mesec kada bi hteo da pronikne more.
Razgolitio sam svoj život pred očima tvojim od kraja do kraja, i ništa nisam sakrio ni zadržao. Zato me ne poznaješ.
Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti u stotinu zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata.
Da je cvet, svež i malen i sladak, otkinuo bih ga sa peteljke i udenuo tebi u kosu.
Ali to je srce moje, dragana. Gde su obale njegove, a gde njegovo dno?
Ne poznaješ međe toga kraljevstva i ipak si njegova kraljica.
Da je samo trenutak radosti, on bi procvetao u laki osmejak, i ti bi ga mogla videti i čitati u trenutku.
Da je samo bol, on bi se rastopio u sjajne suze, u kojima bi se ogledala njegova najdublja tajna, tajna bez reči.
Ali to je ljubav, dragana moja.
Njena radost i bol bez granica, beskrajne su njene želje i njeno bogatstvo.
Ona ti je bliska kao život, pa ipak je ne možeš nikada potpuno poznati.
Ti si večernji oblak koji bludi nebom mojih snova.

Rabindranat Tagore - Gradinar
 
.. Okrenula se ka njemu i pogledala ga sa ozbiljnim izrazom na licu. Nikada nije video taj pogled kod nje. Tako pun slomljene tuge i beznadezne ljubavi. Navikao je na njena raspolozenja vec i znao je kako neutesno ga voli, ali nije se mnogo bavio time. Dobijala je svoj deo njega i on je uzimao nju sa zahvalnoscu. Bio je ubedjen da je vaga u stalnoj ravnotezi.

Pogledao je jos jednom. Nije plakala, ali celo njeno bice bila je jedna velika suza. Kako to ranije nije primetio? Gde su mu bile oci kada je govorio o nekim stvarima, da ne primeti sta joj sa time cini? Njeno lice je bilo ozbiljno, ali njene oci su mu se smesile. U njima je video ljubav za koju je ziveo i to ga je smirilo. Odagnao je predjasnje misli i ubedio sebe da mu se sve samo pricinilo.

Medjutim, nesto na njoj, nesto neobjasnjivo je i dalje budilo u njemu uznemirenost. Preslisavao se u mislima da li je zaboravio neki vazan datum, nesto sto je ocekivala od njega da uradi.... Ali, nije mogao da pronadje nista. Polako je postajao nestrpljiv, cekale su ga obaveze koje su ipak bile vaznije od ove predstave koju mu ona sada priredjuje. Nije navikao na to od nje. Uvek je govorila o tome sto je tisti i sta zeli. Bila je veoma jednostavna u tom pogledu i zbog toga je jos vise voleo.

Ona je osetila njegovu nervozu i shvatila da je doslo vreme kada ce morati da mu kaze. Hiljadu puta je pripremala reci kojima ce to da mu saopsti, ali sada u njenoj glavi vise nije bilo ni jedne. Osecala se kao da je umrla i kao da mora da drzi oprostajni govor na svojoj sahrani. Stavila mu je ruku na grudi, kao sto je uvek to cinila da bi osetila otkucaje njegovog srca. Ali, ovaj put, pod rukom nije osetila nista.

Umrli smo, oboje smo umrli i slobodni smo! Prostrujalo joj je kroz glavu. Njegovo nervozno nakasljavanje je vratilo u stvarnost i ona je pocela da govori povremeno ga pogledavajuci.

- Doci ce vreme, - zapocela je tihim glasom, - kada ces me imati onoliko koliko ja tebe imam sada. Tada ces razumeti moju ceznju za tobom, potrebu za razgovorom i zelju za tvojom blizinom.

Zacutala je i pogledala ga nesigurno. On je duboko uzdahnuo i spremno cekao na ostatak price koja mu se nije cinila posebno zanimljivom.

- Mozda ces tek tada shvatiti koliku tezinu je za mene imala svaka tvoja rec. Mnogo toga lepoga si mi rekao za vreme od kada smo zajedno. Zivela sam za svaku i najmanju paznju od tebe. Ali, znala sam da moja ljubav u tvojim ocima ne poseduje vrednost.... Brzo mu je stavila prste na usne i rekla – cuti, ne protivreci mi. Ovo je pogresno vreme za to. Znam da me volis nekim osecanjem koje ti nazivas ljubavlju. I ja ga nazivam tako, - rekla je gledajuci u dva hladna jezera koja je toliko volela. Da ne bi zaplakala, nastavila je da govori:

- Znala sam oduvek koliko cenis moju ljubav po tome, jer si uzivao da celebriras svoju ljubav iz drugog zivota ovde, pred mojim ocima. Da li si ikada shvatio neukus svog ponasanja, ne znam.... – rekla je i zacutala uplaseno. Nikada ranije nije tako razgovarala sa njim.

On je netremice je gledao. Prestao da oseca nestrpljenje. Dosadu je zamenilo zivo interesovanje i slutnja, koja mu je stezala srce. – Nisam znao – promucao je, - nikada nisam hteo..... - nije imao snage da recenicu izgovori do kraja.

- Volim te, - rekla mu je jednostavno – i naslonila glavu na njegove grudi. Za delic sekunde se ponadao da ce ipak sve biti u redu, ali jos pre nego sto je uzdah olaksanja presao preko njegovih usana, ona je nastavila:

- Nadala sam se da ces uciniti nesto za nas.... ali ti nikada nisam nista trazila.... nadala sam se da ti je nasa ljubav vredna zrtve..... bilo kakve.... Mislila sam, kada me budes bolje upoznao, kada budes razmislio.... kada shvatis...... Ali, nista od toga se nije dogodilo. Jednostavno me nikada nisi zaista zeleo i ja sam shvatila da moja ljubav za tebe nema vrednost.

Tuzno je spustila pogled i nastavila tako tihim glasom, da je jedva cuo sta govori:
- Ali za nekog drugog moja osecanja, iako su tek malo zrnce prasine, imaju vrednost ulice poplocane zlatom. Zacutala je posle tih reci. Zatvorila je oci i nastavila:

- Ne, ne volim njega, - rekla je guseci se u potisnutim suzama, - on je samo draga osoba, nista vise. Njemu nikada necu moci da dam onu ljubavnu stihiju, one orkane i bujice ljubavi koje imam za tebe. On me nikada nece upoznati onako kako me ti znas..... pa ipak, on me voli toliko snazno, da je spreman sve da ucini za mene samo da bi bila njegova…. Jedva cujni jecaj propratio je njene poslednje reci. - I zato smo mi sada ovde…. Zato razgovaram sa tobom….. Koliko si ti spreman da ucinis da me ne bi izgubio?

Zaustio je da kaze nesto, ali ona ga je preduhitrila. – Ne govori nista, samo me uzmi u svoje ruke, to ce mi biti dovoljan odgovor. – Gledala ga je ocima punim ljubavi, ali u njima je sada bila i neka odlucnost koju nije poznavao od ranije. Bucalo mu je u glavi od svega sto je cuo. Ni u snu se nije tome nadao od nje. Polako je poceo da shvata sta je rekla i sta znace njene reci.... sta mu je trazila sa njima.... Bio je zbunjen, zatecen.... Molio se u sebi da umre na mestu, da se dogodi zemljotres, da izbije pozar, bilo kakva kataklizma dosla bi mu kao spas, samo da ne mora da reaguje na njene reci…. Stajao je ruku opustenih niz telo pognute glave ne primecujuci krupne kapi koje su mu se kotrljale niz lice..... Nije ni sam znao koliko vremena je proslo. Borio se sam sa sobom, bila je to bitka njegovog zivota.....

Posle beskrajno dugog vremena, umorno je podigao ruku da je zagrli i prenerazeno je primetio da je sam u sobi. Otisla je tiho, bez i jedne reci.... Nije znao gde je, ni gde da je trazi..... Tek sada je shvatio koliko malo je u stvari znao o njoj, koliko malo se interesovao za njen zivot, i za to ko je ona zaista..... Vazduh je bio tezak kao olovo. Soba je pocela da se okrece oko njega. Otvorio je usta u nemogucnosti da dise, a iz grla mu se oteo krik ranjene zveri, krik koji je odjeknuo gradom uvlaceci se u svaku pukotinu najudaljenije zgrade, krik koji je poput crkvenih zvona obelezio trenutak njegove smrti....

Erica Jong – Ljubav
 
Za ***

Ja pamtim slast tog divnog trena
kada pred mene stade ti
kao sa višnjeg sveta scena
gde čisti genij lepote spi.

Sred muka tuge beznadežne,
sujetnih iskušenja zlih,
dugo sam čuo reči nežne
i sanjao tvoj mio lik.

Prođoše leta. Svud metežan
oluj mi bivše rasu sne,
i glas tvoj zaboravih nežan,
i nebeske crte sve.

Tako su tekli moji dani
sve u tmuši sužanjstva tog,
bez snova čak, na posnoj hrani,
nestaše suze, ljubav, Bog...

Ali se prenu duša snena:
I evo opet javi se ti,
kao sa višnjeg sveta scena
gde čist genij lepote spi.

U slasti je opet srce moje,
dočeka dan vaskrsa svog
jer se u njemu opet roje
život, suze, ljubav i Bog.

Puškin
 
Naša tajna

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas,
ili radi drugih,
kadgod bolelo.

Neći im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.

Neću im reći nijedan slog jedini
šta je moglo, ni da li je moglo nešto
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća,
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.

Desanka Maksimović
 
- Moje velike nesreće na ovom svetu bile su Hitklifove nesreće, a svaku sam osećala od početka, on je moja velika misao u životu. Kad bi sve ostalo nestalo, a on ostao, ja bih još uvek postojala; a kad bi on bio uništen a svi drugi ostali, svet bi mi postao sasvim tuđ, činilo bi mi se da nisam deo njega. Moja ljubav prema Lintonu je kao lišće u šumi-vreme će je izmeniti, svesna sam toga kao što zima menja drveće. Moja ljubav prema Hitklifu liči na večite stene ispod površine; izvor malo vidljive radosti ali neophodne. Neli, ja sam Hitklif! Uvek, uvek mislim na njega, ne kao na neko zadovoljstvo, jer ni ja nisam uvek zadovoljstvo sama sebi, već kao na svoje sopstveno biće.

- Ne mogu da živim bez svoje duše!

- Celi svet je stravičan zbir podsećanja da je postojala i da sam je izgubila!

- ...htela sam samo da kažem kako mi se nije činilo da je raj za mene, i kako mi se srce cepalo od plača u želji da se vratim na zemlju, a anđeli su se toliko ljutili pa su me bacili nasred pustare, na vrh Orkanskih visova, gde sam se probudila jecajući od radosti. To je dovoljno da objasni moju tajnu. Kao što raj nije za mene, tako isto nije za mene udaja za Edgara Lintona, i da onaj nevaljalac tamo nije tako srozao Hitklifa, ne bi mi ni na pamet palo da se udajem za Lintona. Sad bi za mene bilo poniženje da se udam za Hitklifa, te on neće nikada saznati koliko ga volim, i to ne zato što je lep, Neli, već zato što je više JA nego što sam i sama. Bilo od čega da su naše duše sazdane, njegova i moja su iste; a Lintonova se razlikuje od moje kao mesečev zrak od munje, i mraz od vatre.

Emili Bronte - Orkanski visovi
 
Liši me vida, gledaću tvoj lik,
zapuši uši moje, slušaću te,
onemi me, al’zvaću te kroz krik,
bez nogu još ću k tebi naći pute.

Slomi mi ruke, hvataću te srcem,
zaustaviš li srce meni, sam
moj mozak tad će kucati i bdeti,
a ako mi i mozgom ugasiš plam –
na krvi svojoj ja ću te poneti.

Rajner Marija Rilke
 
Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobrazava s
godisnjim dobima; zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; zensko srce je
nalik na stepu koju covjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po
njoj cupa drvece i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava
kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljece
u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo?
Reci sto da radimo? Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti? Mozemo li svoju
ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede, a jutro odvede? Mozemo
li ove osjecaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java
skrila? Mozemo li ovu sedmicu smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem
i budnoscu? Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas
cujem. Progovori i kazi mi nesto. Hoceš li me pamtiti i kad oluja potopi moju
ladju? Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru? Hoces li cuti kako se moje
disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi
se bolno otimaju, priguseni jecajima? Hoces li vidjeti moju himeru kako te
pohodi s nocnim himerama, a iscezava s jutarnjim izmaglicama? Reci mi, ljubavi.
Kazi sto cu za te predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma
za usi i krila mojoj dusi. Kakav ces biti ?

Halil Džubran
 
Ljubav

Čas te lukavo opčinjava
ko zmija kraj srca svijena u klupko,
čas ti po ceo dan na belom prozoru
ko mladi golub guče ljupko.

Čas u zaslepljujućem inju bljesne,
čas je spaziš u sanjivosti šeboja…
Ali te sigurno i trajno odvodi
od radosti i od spokoja.

I tako slatko ume da jeca
u molitvi čežnjive violine.
I strah te obuzme kad je prepoznaš
u nepoznatom osmehu što iznenada sine.

24. novembra 1911.

Ana Ahmatova
 

Omer Hajjam

Ljubav

....

Zbog ljubavi tvoje neka me ne plase,
neiskusni njene snage ne poznase;
napitak ljubavi, to je za ljude,
neljudi se nisu dotakli te case!

....

Ljubav! To je sunce neprestanog sjaja,
to je ptica srece, blagoslov iz raja!
Ljubav nije kao slavuj tugovati,
ljubav je umrijeti, a bez uzdisaja!
 
Moj svakodnevni san

Često sanjam čudni san što me osvaja
o neznanki koja ljubit bi me htela,
i koja me, večno drugačija i vrela,
voli i svu dušu s mojom dušom spaja.

Jer ona mi shvata srce puno vaja,
shvatila je, avaj, mene čim me srela.
Samo ona može, s moga bledog čela,
otkloniti setu i dati mu sjaja.

Ne znam je li smeđa, crna ili plava.
Ime joj zvučnošću svojom očarava
kao ime onih koje život ubi.

Kao pogled kipa i njen pogled drema,
a njen glas, ozbiljan, i tih, dok se gubi,
seća na glas dragi onih kojih nema.

Pol Verlen
 
GRANICA

Kad ti gledam oči, kad svoje oči približim tvojima, o kako čitam u njima odraženu svu misao svoje samoće!
Ah, moja neznana ljubavnice, koju dan za danom
stiščem u svom naručju.
Kako li ljubim blago, polako, sasvim polako,
potajno na tvojoj koži
osjetljivu granicu koja te od mene odvaja. Kožu dragocjenu, mlaku, slatku sada, nevidljivo zatvorenu,
koja ima nježan sastav, boju, prepuštenost fine
magnolije.
I tvoj sami miris, koji kao da kaže: »Tvoja sam, evo, posve sam predana biću koje obožavam,
kao lagani list koji jedva da se odupire,
sva pretvorena u okus pod tvojim svježim usnama«. Ali ne. Ljubim tvoju kožu, nježnu, tananu, gotovo
nestvarnu pod dodirom mojih usta.
I osjećam te s druge strane, neuhvatljivu, nemoguću, odbojnu,
s onu stranu dragocjene granice, tvoje čarobne, nepovredive kože,
odijeljenu od mene tvojom osjetljivom površinom,
tvojom strogom magnolijom,
kao tijelo neprimjetno zatvoreno u miris,
koje me izluđuje iz daljine i koje te, čvrsto ovito,
odvaja od mene kao boginju, pod mojim smrtnim usnama.
Pusti me dakle da svojim poljupcem prelazim
tajanstvenu tamnicu svog života,
kožu blijedu i mirisnu, cvjetnu putenost,
granu ili miris,
blagu boju puti koja te nježno poriče, dok zatvaram oči, gaseći se u večeri, pijan od tvojih dalekih, nedostižnih mirisa,
kao gospodar te latice, cijele, koju mi tvoja
bitnost uskraćuje.


Vicente Aleixandre
 
Posle svega

Ako bi mi opet kupila
Svesku praznih listova bez crta
Možda bih najzad mogao
Da ti napišem ljubavno pismo
Poslednje mesto prvog

Bio sam srećan, a nisam znao,
Bila si nesrećna, a nisi znala.
Kada smo shvatili bilo je kasno
Zauvek za mene, ali ne i za tebe
No ni to nisi znala

Kod "Ljubića" smo jeli
Teletinu sa pečenim povrćem
Ti si sedela nesrećna i zdrava
A ja srećan i bolestan
U ogledalu iza tebe
Kola i ljudi što idu niz ulicu
Išli su uz ulicu

Za rođendan kupila si mi knjigu
Čitam je tvojim očima
I vrebam ono što bi se u njoj
Moglo tebi svideti
Za mene knjige više nema

Neki nas nepojamno mrze
Drugi nas mnogo vole
Ja sam navikao na to, ti ne
Ja računam samo one druge
Ti samo one prve

Ti si vidovita, bolje vidiš budućnost
Ja ne, ja bolje vidim prošlost
Ti samo misliš o prošlom
Ja samo maštam o budućnosti
Možda svak želi što nema

Jedna žena nam je prorekla
Budućnost neće ličiti na prošlost
Ja ne verujem u to proročanstvo
Na tvoj suncobran upisao sam
Sve lepe dane naše prošlosti
Sve crne dane naše prošlosti
Ti si upisala na moj kišobran
Ni ti ne veruješ u to proročanstvo

Jedan drevni čovek je napisao
Ne mogu živeti ni s tobom ni bez tebe
Kada sam to pročitao rekoh
Kako je stvar lepo rečena
Danas me boli uvo da li je stvar lepo rečena
Sad znam da je to istina

U mladosti telo je ispred duha
U starosti duh je ispred tela
Znam da sam u poslu i u ljubavi
Iskoristio trenutak
Kada su duh i telo bili ravnopravni
Sada je kako mora biti

Bila si mlada, lepa i talentovana
Bio sam srećan zbog tvog talenta
Bila si nesrećna zbog mog talenta
Od kojeg nije ostalo vremena za nas
A ja sam mislio da talenat nema godine

Govorio sam knjige su naša deca
Čim se osamostale prhnuće u svet
Čim to bi naša deca prhnuše u svet
Čim to bi naše knjige prhnuše u svet
Sad nam je kuća bez maltera što spaja

Jedan Rus kaže da se vreme
Zaustavlja u materiji a teče u energiji
Ja mislim da naše Sada, naš život
Nastaje na preseku večnosti i vremena
Ti kažeš da ćeš još samo četiri godine
Moći da nosiš lepe haljine.

Milorad Pavić
 

Rijeka i more - Vesna Parun​

On je rijeka, a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tijesnom koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči
zbog koje se zaboravlja smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleći da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.
 
Ti si moja, ipak

Ti si česta slika moje žalosne ljubavi
Ti si moja samoća u kojoj smo prisutni oboje
Ti si moja Sinagoga ograđena žicom
Ti si moja naročito u ovo doba pogotovu sada
Ti si moj razgovor koji se u početku odnosio na nešto drugo
Ti si moj Pablo Pikaso i njegova ljubav prema nepojamnom
Ti si moja igra koja počinje kamenčićima
Ti si moja Sahara sa jednim cvetom pa čak i bez njega
Ti si moja devojka o kojoj ti nisam govorio
Ti si moj plemić koji je nekada živeo na Kavkazu neki Vsvold
Ti si mojih nekoliko godina od one noći
Ti si moja žena — ponoćni voz sa jednim putnikom
Železara u kamenom dobu — tы moя russkaя zemlя
Jedina žena koju menjam svakog dana
I pravi smisao toliko hvaljenih sloboda
Ti si moj heroj koji se postideo i ipak počinio izdajstvo
Ti si moja ljubav slavnih ljudi
Ti si moja junačka ljubav kako sam već rekao
Ti si moja obećanja koja nikada nisu ništa značila
Ti si moja ljubav iako sam bez nje kao što je poznato
Ti si moja, ipak
Tako je bilo oduvek i uzalud sam se bunio i sramotio oboje
Ti si jedna stvar koju je volela jedna žena
Ti si jedna žena koliko i svaka druga
Ti si moja uprkos poznatim istinama
To su bedni podaci kojima raspolažem
To su sva dela moje izvitoperene ljubavi
To sam sve mogao lepše reći ali nema razloga
Ionako samo nagađam i pretpostavljam
Ti si moja bolest bolešću izlečena
Ti si moje dete ti ništa ne razumeš
I ja doslovno moram reći da te volim.

Matija Bećković
 
Tebi ljubavi


1.
Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...

2.
Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.

Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?

3.
Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?

4.
Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...

Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...


- Dragana Konstantinović
 
Ne budim te tek tako

Noćas je ulicama našega grada
Prolazila kočija bijela,
I bijela mećava vije
Mutan dan...
Do u tajne sobe nase stare ljubavi
Trpim svoje i tuđe sto me bije,
I mrzlo mi je u srcu...
Ne treba rakije - ne grije!
Za tebe ljubavi govorim ove riječi.
Za tebe koju nosim u mozgu,
Kao užarenu kuglu djetinjstva,
Kao ranu koju sam bolovao toliko puta.
Za tebe koja si dio mene
Duboko ukopana školjka u kamenu.
Miris borovine zauvijek zaboden u krv moju prokletu.
Za tebe, zbog tebe, zbog sebe.
Predlažem da saberemo naše siromaštvo
U dodir koji liječi naša srca,
U koja je rđa pala sa bijelom igrom u samoći.
Moj križ plaća račun ove noći.
Ne kuni me imenom na koje je moja krv postala imuna
Oguli narandžu, operi lice.
Otvori se utjeho
Zagrli me jako
I probudi se
Ne budim te tek tako.
Za tebe ljubavi govorim ovu pjesmu,
Za tebe koja si dio mene
Duboko ukopana školjka u kamenu,
Za tebe sto u toplim rukama nosiš ruze nijeme,
I prosipaš ih u suhu fontanu.
Za tebe, zbog tebe, zbog Prevera,
Zbog svih pjesnika ljubavnih stihova,
I uprkos njima...
Ne budim te tek tako.
Otvori oči ljubavi i pogledaj kroz prozor
Vani su zasijale gorčine,
Tumaraju pomrcine i studen
I bijela mećava u gradu vije
Mutan dan...
Pa i srce je počelo šumjeti: "Divljak - ovdje je kvar!"
Ne treba rakije - ne grije.
Dok bije u njedrima dobro nam je.
Gledaj!
Nemoj da ti trazim oči
Primakni se blize...jos bliže
Zagrli me ljubavi, zagrli me jako,
probudi se Dragana,
Ne budim te tek tako...

Rade Šerbedžija
 
Budi moje...

Budi moje ovo nikom nisam rekao,
moje neka zvoni, javićeš se kasnije,
moje imaćemo kućicu s pogledom na Zemlju,
moje lepe mi se usne za tebe koliko si slatka,
moje kako to da nisam umro dok nisi bila moje.

Budi moje mislila sam da si takav samo u pesmama,
moje ljubi me mnogo, kad me tol’ko voliš,
moje strah me da je moguće umreti od sreće,
moje neću da ti kažem, dobro znaš da te...

Goran Tadić
 
Čini mi se da sam te morao voljeti


Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima star bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka –
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju –
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.


Rabindranat Tagore
 
Meseceva palata

“Nesto je trebalo da se desi, ali sam bio isuvise preplasen da bih o tome razmisljao: osecao sam da, ako dopustim sebi da se ponadam, sve ce se rasprsiti pre nego sto uopste pocne da poprima svoj oblik. A onda je Kiti postala veoma cutljiva i dvadesetak sekundi nista nije rekla. Nastavio sam da se bakcem po kuhinji, otvarao sam i zatvarao frizider, vadio solje i kasike, sipao mleko u bokal, i tome slicno. Na trenutak sam joj okrenuo ledja i pre nego sto sam postao toga svestan, ona je ustala s kreveta i usla u kuhinju. Bez reci se prisunjala iza mene, obgrlila me oko struka i naslonila glavu na moja ledja.
“Ko je to?” rekoh pretvarajuci se da ne znam.
“Zena-zmaj”, odgovorila je Kiti. “Dosla je da te ukrade.”
Uhvatio sam je za ruke pokusavajuci da ne zadrhtim kada sam osetio kako su meke. “Cini mi se da me je vec ukrala”, kazao sam.
Nastala je kratka pauza, a onda me je stegnula jos jace. “Ja se tebi ipak malo dopadam, zar ne?”
“Vise nego malo. Znas i sama. Mnogo vise nego malo.”
“Nista ja ne znam. Suvise dugo cekam da bih znala bilo sta.”
Citava ta scena bila je nekako imaginarna. Znao sam da je stvarna, ali u isto vreme, bila je bolja od stvarnosti, mnogo bliza projekciji stvarnosti koju sam prizeljkivao od bilo cega drugoga sto sam dotad iskusio. Moje zelje bile su veoma jake, zapravo bile su ogromne, ali samo zahvaljujuci Kiti dobile su priliku da se ispolje. Sve je zavisilo od njenih reakcija, od suptilnih podsticaja i vestine njenih pokreta, od toga sto nije oklevala. Kiti se nije plasila sebe, i zivela je u svom telu bez stida i nedoumica. Mozda je to sto se bavila plesom imalo neke veze s tim, ali pre mi se cini da je bilo obrnuto. To sto je uzivala u svom telu omogucavalo joj je da se bavi plesom.
Nekoliko sati smo, pod bledim popodnevnim svetlom vodili ljubav u Zimerovom stanu. Bez ikakve sumnje, to je nesto sto nikada necu zaboraviti, i verujem da je to ono sto je u meni konacno dovelo do promene. Ne mislim samo na seks ili na permutacije zelje, vec pre na dramaticno rusenje unutrasnjih zidova, na zemljotres u sredistu moje samoce. Toliko sam se bio navikao na cinjenicu da sam sam, da nisam ni pomislio da bi mi se tako nesto moglo desiti. Podvrgao sam sebe odredjenom nacinu zivota, a onda se, iz meni potpuno nepoznatih razloga, ova lepa Kineskinja nasla preda mnom, spustila se kao andjeo s nekog drugog sveta. Nisam mogao da se ne zaljubim u nju, nisam mogao da ne budem zanesen samom cinjenicom da postoji.”

Pol Oster
 
Branko Miljković - Uzalud je budim

Budim je zbog sunca
Koje objašnjava sebe biljkama
Zbog neba razapetog između prstiju
Budim je zbog reči
Koje peku grlo, volim je ušima
Treba ići do kraja sveta
I naći rosu na travi
Budim je zbog dalekih stvari
Koje liče na ove ovde
Zbog ljudi koji bez čela
I imena prolaze ulicom
Zbog anonimnih reči, trgova
Budim je zbog manufakturnih pejzaža,
Javnih parkova
Budim je zbog ove naše planete
Koja će možda biti mina
U raskrvavljenom nebu
Zbog osmeha u kamenu
Drugova zaspalih između dve bitke
Kada nebo nije bilo više
Veliki kavez za ptice nego aerodrom
Moja ljubav puna drugih
Je deo zore koju budim
Budim je zbog zore, zbog ljubavi,
Zbog sebe, zbog drugih
Budim je, mada je to uzaludnije
Negoli dozivati pticu zauvek sletelu
Sigurno je rekla neka me traži
I vidi da me nema
Ta žena sa rukama deteta,
Koju volim
To dete koje je zaspalo
Ne obrisavši suze koje budim
Uzalud, uzalud, uzalud
Uzalud je budim
Jer će se probuditi
Drukčija i nova,
Uzalud je budim
Jer njena usta
Neće moći da joj kažu
Uzalud je budim
Ti znaš, voda protiče,
Ali ne kaže ništa
Uzalud je budim
Treba obećati izgubljenom imenu
Nečije lice u pesku
Ako nije tako odsecite mi ruke
I pretvorite me u kamen
 
“Istočni vjetre, u zoru zapuši i milujuć’ Lejline uvojke na uho joj reci: jedan, koji je za tebe sve dao, leži u prašini na putu ka tebi. On traži tvoj dah u pirkanju zraka i svoju bol za tobom zemlji povjerava. Pošalji mu jedan dašak vjetra, kao znak da se i ti njega sjećaš!

O voljena, da nisam moju dušu tebi posvetio i drhtao poput vjetra iz čežnje za tobom prašina na kojoj sada ležim ne bi imala nikakve vrijednosti i takvu dušu bi bolje bilo izgubiti. Pogledaj, sagaram u vatri svoje ljubavi i istom se utapam u suzama boli, Čak i samo sunce, koje svijet osvjetljava, sprženo je od mojih vatrenih uzdaha! Ti nevidljiva svijećo u kući moje duše, ne muči noćnog leptira koji oko tebe kruži! Tvoje su oči moje oči opčinile, tako da mi san i danju i noću izmiče.

Tuga za tobom je utjeha moga srca, njegova rana, a također i njegova mast ljekovita. Ah, kad bi od slatkoće tvojih usana makar sasvim malo meni poslala! Moj mjeseče, ti, koji si iznenada od mene odvojen urokljivim pogledom, daleko od sočnog ploda neprijatelj me je žednog ostavio, nakon što mi je prvo ovaj plod iz ruke uzeo, a potom na moju smrtnu ranu prstom pokazao.

Da, ja sam žrtva urokljivog pogleda ovog svijeta, koji mi je oduzeo ono što sam posjedovao! Ko se njega ne boji? Zar se djeca ne pokušavaju plavom hamajlijom od njega zaštititi; čak sunce iz straha od njegovog pomračenja nosi veo nebeskog plavetnila. Za mene, pogledaj, nema hamajlije, niti vela da moju tajnu pokrije. Ruina nije sakrila moje blago, zato mi ga je ovaj svijet i ukrao... ”


Nizami Ganjavi (Medžnun i Lejla)
 

Back
Top