Nismo se upoznali na nekom romantičnom mestu. Upoznala nas je zajednička prijateljica.
Bili smo prvo poznanici, zatim prijatelji i na kraju smo spontano ušli u vezu.
Tada nismo znali koliko će ta ljubav trajati i nismo ni slutili da ćemo, oboje, osećati bol.
Sećam se našeg prvog izlaska. Kafić u blizini. Pijemo Koka-Kolu. I prvog poljupca se sećam. Ispod velikog drveta preko puta moje zgrade.
Izlazili smo. Viđali se prvo jednom, pa posle dva puta nedeljno i posle mnogo vremena smo živeli zajedno. Kratko. Jako kratko.
Slušali smo istu muziku, voleli iste filmove. Čitali slične knjige.
Bio je moja srodna duša. Neko koga sam dugo čekala.
Imali smo lepu i srećnu vezu. On me je naučio šta je prava ljubav. Čista i bez interesa.
Bojio je moj svet svojim veselim bojama.
Kao u Borinoj pesmi "dečurliji našoj smišljasmo imena".
Posle pet godina, dve nedelje uoči ozvaničenja veridbe, došlo je Zlo.
Bolelo ga je što me ne viđa. I mene je isto bolelo.
Noćas verovatno ne bih pisala ovu priču da nije došlo Zlo.
Dugo sam plakala. Dugo sam bila prazna kada je zauvek zaspao.
Danas znam da bi se naljutio ukoliko bi video moje suze. I patetiku, nije je voleo koliko je i ja nisam volela.
Mnogo bih mogla da pišem o nama. Ali.. postoje stvari o kojima se ćuti.
Zaljubiću se, zavoleću nekoga...možda. Znam da bi D to podržao.
D ostaje u jednom kutku mog srca...zauvek...
