ne neki nego mnogi. to je neka vrsta precutnog sporazuma, gde oboje zazmure na jedno oko zarad......
to je neka vrsta precutnog kompromisa gde se izvakanast surovom svakodnevicom zamenjuje malim kradenim trenucima radosti sa strane, jer osoba sa kojom se zivi je isto tako izvakana problemima i jedno drugo vise ne nadahnjuju, a verovatno bi hteli, sto da ne...verovatno bi hteli da je sve ko nekad dok su se samo zabavljali, smejali zajedno i hranili golubove po parkovima. ali onda je dosao zivot, onaj realni i mnogo tezi, borba za egzistenciju, hvatanje u kostac sa racunima za osnovne stvari, borba sa bolesnom decom, sa besnim shefovima...i dok taj brod biva bacakan burama i vetrovima, neko negde na njemu zeli 10 minuta bezbriznosti, malo topline....
ne upirem prstom u takve slucajeve. to je njihov nacin da deca imaju roditelje, ako nista drugo. tu niko nije nasilan, tu niko ne gleda krv po prozorima...
ustvari, to je mozda prelazna faza ka konacnom razlazu, ne znam...
Da o tome govorim,dovoljno je samo pogledati oko sebe, i ja ne upirem prstom meni je to razumljivo ,ljudi rade kompromise zbog viših ciljeva.
Nekome je dete viši cilj, nekome je najvažniji njegov mir i spokoj, nekome tuđa sreća, nekome vlatita...
Koliko je ljudi toliko će biti i različitih odgovora.