"...E moj narode Svetosavski
Dokle će u oganj da Te bacaju
Pa pepeo Tvoj kad vjetrovi
U zaborav isprate
S hiljade zvona da Te 'oplakuj '
Opelima da za Tobom 'tuguju'
Liturgijama da Te se 'sjećaju'
Dok za pune trpeze ne sjednu
'za dušu' vola pjedu i
Mora rujnog vina ispiju
E moj narode Pravoslavni
Braćo Lazareva i sestre Miličine
Sinovi, kćeri, unuci, praunuci
Djeco još nerođena
Dokle će da Te žrtvuju u ime Gospoda
Oprosti mi moj narode mili
Oprosti što vidim, a oči bi da ne vide
Što čujem, a uši bi da ne slušaju
Što suza nemam pa rječu jecam
Gospoda moleći da se smiluje
Da ne dozvoli da mu se narod
Bez milosti u oganju sažeže ..." ( radna verzija )
Dugo nisam napisala ništa što se može svrstati u rodoljubivu poeziju.
Nema više toga u meni.
No gledajući ovo što se dešava kao da imam deža vi.
Nekakva tjeskoba mi je pritisla dušu i iskreno se nadam da je sve to samo
zbog tog deža vi osjećaja.
Voljela bih da se jedno jutro probudim i vidim kako se narod opametio.
Posjedao, zamezio, popio, a političare i ostalu bagru poslao da sami
ispunjavaju svoje glupe ambicije, igraju svoje igrice i odu ravno dođavola.
Znam da je to pusti san koji često budna snevam...
No, bar sanjati još mogu i nadati se da će Svanuti i jedno takvo jutro.
Jednom, negdje, nekad ...
Veliki pozdrav Crna Goro !