- Poruka
- 13.833
Nisam u ovom ni nov ni izvoran, no humanistička znanost lingvistika
nije baš nješto čvrsto, budimo realni. Ne podcjenjujem naporan rad mnogih
jezikoslova, briljantne ideje (mladogramatičari, de Saussure, Jakobsom,
Trubeckoj, Cosireanu, Hjelmslev, Chomsky, ...)- no tu ima toliko šupljina
da se ne može govoriti o strogoj znanosti.
Rekao bih da je lingvistika znanstvenija od teorije književnosti, historiografije,
vjerojatno i političkih znanosti. Za ekonomiju nisam siguran, nu vjerojatno je znastvenija
od većega dijela psihologije.
Ono što mi je neobično- na stranu nacionalna ili politikantska prepucavanja-
to je da se ne može upostaviti suglasnost i u područjima za koje bi se reklo
da su neprijeporna, n.pr. sintaksa. Sigurno je teško rekonstruirati
njeko jezično stanje od prije 600 godina ili više, no sintaksa standardnoga jezika
ne bi trebalo biti neko jako prijeporište.
To mi je upalo u oči kad sam vidio da se lingvist Miloš Kovačević
(na stranu njegovo ludiranje) obrušio na knjigu Pipera i comp. o
sintaksi, proglasivši ju propalom i neuspjelom.
Čitajući ovdje njeke prijeglede o starim sporovima, vidio sam da
se Pranjković svađao s Katičićem oko njegove sintakse, negdje krajem 80-ih,
navodeći kao argument kojih 40 ruskih (?) knjiga za podkrjepu svojih tvrdnji.
Sam Pranjković je sa Silićem objavio pred koju godinu hrvatsku gramatiku, i njegova
bivša učenica Kordićka navalila na sintaksu kao mutava.
Možda se u svim slučajevima radi o osobnim neprijateljstvima, no to
je nemoguće za egzaktne znanosti. Svi udžbenici iz, recimo, kvantne mehanike,
kvantne teorije polja, biofizike,... nekontroverzni su. Netko može prigovoriti ovomu ili
onomu, načinu izlaganja, no ne pada mu na um da cijelo ozbiljno djelo proglasi
nečim bezveznim i neuspjelim.
Konačno, u kemiji, biologiji, ...nema "škola" vida struja koje se
trajno ne slažu, kao da su u pitanju ideologije ili religije.
Mislim da to, inter alia, dovodi u pitanje dobar dio lingvistike kao znanosti.
Ona nije nješto proizvoljno, no radi se o korpusu znanja u kom ima
veoma mnogo subjektivnoga, i to zbog same naravi predmeta.
nije baš nješto čvrsto, budimo realni. Ne podcjenjujem naporan rad mnogih
jezikoslova, briljantne ideje (mladogramatičari, de Saussure, Jakobsom,
Trubeckoj, Cosireanu, Hjelmslev, Chomsky, ...)- no tu ima toliko šupljina
da se ne može govoriti o strogoj znanosti.
Rekao bih da je lingvistika znanstvenija od teorije književnosti, historiografije,
vjerojatno i političkih znanosti. Za ekonomiju nisam siguran, nu vjerojatno je znastvenija
od većega dijela psihologije.
Ono što mi je neobično- na stranu nacionalna ili politikantska prepucavanja-
to je da se ne može upostaviti suglasnost i u područjima za koje bi se reklo
da su neprijeporna, n.pr. sintaksa. Sigurno je teško rekonstruirati
njeko jezično stanje od prije 600 godina ili više, no sintaksa standardnoga jezika
ne bi trebalo biti neko jako prijeporište.
To mi je upalo u oči kad sam vidio da se lingvist Miloš Kovačević
(na stranu njegovo ludiranje) obrušio na knjigu Pipera i comp. o
sintaksi, proglasivši ju propalom i neuspjelom.
Čitajući ovdje njeke prijeglede o starim sporovima, vidio sam da
se Pranjković svađao s Katičićem oko njegove sintakse, negdje krajem 80-ih,
navodeći kao argument kojih 40 ruskih (?) knjiga za podkrjepu svojih tvrdnji.
Sam Pranjković je sa Silićem objavio pred koju godinu hrvatsku gramatiku, i njegova
bivša učenica Kordićka navalila na sintaksu kao mutava.
Možda se u svim slučajevima radi o osobnim neprijateljstvima, no to
je nemoguće za egzaktne znanosti. Svi udžbenici iz, recimo, kvantne mehanike,
kvantne teorije polja, biofizike,... nekontroverzni su. Netko može prigovoriti ovomu ili
onomu, načinu izlaganja, no ne pada mu na um da cijelo ozbiljno djelo proglasi
nečim bezveznim i neuspjelim.
Konačno, u kemiji, biologiji, ...nema "škola" vida struja koje se
trajno ne slažu, kao da su u pitanju ideologije ili religije.
Mislim da to, inter alia, dovodi u pitanje dobar dio lingvistike kao znanosti.
Ona nije nješto proizvoljno, no radi se o korpusu znanja u kom ima
veoma mnogo subjektivnoga, i to zbog same naravi predmeta.