“Subjekt K223-Y2043 probuđen je iz indukovane hibernacije. Vreme buđenja 12:30 časova. Vitalni znaci stabilni. Disanje na momente isprekidano. Svest prisutna”. Čovek u belom mantilu zastao je na trenutak sa diktiranjem kompjuteru i obratio se kolegi.
“Mislim da možemo da počnemo”.
Mladić od oko 25 godina, takođe u belom mantilu klimnu glavom i obrati se nagom starcu, koji ga je ležeći u otvorenoj hibernacionoj komori posmatrao, pokušavajući da umiri trzaje tela.
“Dobro nam došli! Ne brinite, kao što znate drhtanje će ubrzo proći. Ovo je vaše četvrto buđenje, ne bi trebalo da bude iznenađenja, pa ipak ukoliko imate bilo kakvo pitanje slobodno nam se obratite... čim se osetite sposobnim za to”.
Čovek u komori klimnu glavom.
U međuvremenu medicinski radnik ga je podsetio da je u pitanju standardno “malo” buđenje, prilikom kojeg se telo ne odvaja od komore za hibernaciju a koje se zbog specifičnosti ljudskog tela, pre svega mozga, moralo izvoditi na svakih 20 godina. Nakon petnaestak minuta od buđenja trzaji vilične kosti gotovo da su prestali a nakon nepunih pola sata mišići usana i jezika bili su dovoljno opušteni da bi se njima mogao služiti.
“Spreman sam, mislim...” progovori starac.
“U redu, počnimo”, obrati se medicinski radnik kompjuteru. Usledio je niz standardnih pitanja sastavljenih sa ciljem ispitivanja kognitivnih sposobnosti subjekta.
Kako se zovete?
Daniel.
A prezivate?
“Filips”, reče starac posle pauze od par sekundi. Medicinski radnici se pogledaše i nešto uneše na displej obmotan oko podlaktice.
Gde ste rodjeni?
“Sjedinjene američke države”, mmm... zadrža se na prvom slovu koji trenutak, “Minesota”.
Koje godine ste ušli u hibernaciju?
“Bilo je to”, starac poče da kupuje vreme, “bilo je to dvehiljadešezdeseti...neke, bio je rat?” upitno pogleda.
Ne, tada ste imali prvo malo buđenje. Dvadeset godina pre toga ste započeli saradnju sa našom Kompanijom.
“Moguće”, promrlja starac, prebirući po sećanjima. “Dakle ovo je onda dvehiljade...
“2123. godina, tako je”, završi rečenicu umesto njega medicinski radnik i utipka nešto na podlakticu.
Da li se sećate razloga zbog kojih ste ušli u program hibernacije?
“Naravno”, sada već odlučnije, sa vidim olakšanjem odgovori starac. “Bio je rat, u bombardovanju sam zadobio teške povrede kičme, lice mi je unakaženo...”
“ Da”, potvrdi, medicinski radnik, “Vaš ugovor sa Kompanijom zaključen je na period od 160 godina, tako da ste sada na pola puta. Kao što znate prilikom svakog malog buđenja možete se odlučiti za raskid ugovora. Ja ću se sa svoje strane potruditi da vam odgovorim na sva vaša pitanja o stanju u sadašnjem svetu.
“Zanimaju me dostignuća sadašnje medicine”, poče starac. “Može li da me izleči?”
“Zavisi kako na to gledate, medicina je u stanju da vam nadomesti nedostatke odgovarajućim zamenskim delovima ali su vaše potrebe tako obimne da se postavlja pitanje isplativosti. Iako ste u banku položili, po standardima vašeg vremena, veliki novčani fond, po proceni naše kompanije isti trenutno nije dovoljan da pokrije sve potrebne intervencije.”
“A lice, može li se ono zameniti?”
“Zamenski delovi za lice naročito su skupi, naravno ako želite kvalitet, ali to više i nije tako važno.”
“Kako to mislite?” začudi se starac.
“Prilikom prethodnih malih buđenja informisani ste o tome da se čovečanstvo opredililo za totalnu virtuelizaciju, odnosno neizlaženje iz svojih ćelija. U vaše vreme vi ste ih nazivali domovima. Celokupna komunikacija obavlja se virtuelno, digitalno, da se poslužim rečima vašeg vremena, ili da budem jasniji, ljudi više ne ostavaruju međusobni fizički kontakt. U prošlom buđenju informisani ste o tome da skupine ljudi, tj. ono što bi se moglo najpribližnije uporediti sa pojmom porodice iz doba vašeg ulaska u hibernaciju, ostvaruju međusobni fizički kontakt ali da različite porodice međusobno komuniciraju samo digitalno. Novina u odnosu na prethodno malo buđenje je da je došlo i do potpune izolacije jedinki te niko ni sa kim više fizički ne kontaktira. Razlika izmedju vas i nekog zdravog čoveka više skoro da i ne postoji jer i zdravi žive u specijalnim izolovanim prostorijama - ćelijama. Razlika je jedino u tome što nemaju bolove kao vi i budni su, virtuelno budni da budem precizan.”
“Dakle, vi niste fizički pored mene?”
“Ne, ovo je samo naša projekcija. Eto, sada shvatate zašto je pitanje vašeg lica potpuno izgubilo značaj.”
“Onda”, zapita starac uzbuđeno, “ja bih se u virtuelnom kontaktu sa ljudima prikazivao likom koji izaberem? Mogao bih da budem ponovo mladić?”
“Nažalost ne. Manipulacije projekcijama nakon virtuelizacije imale su takav obim i pojavne oblike da je Senat Severnog svetskog carstva, čiji ste i Vi podanik, u cilju dobrobiti čovečanstva morao da donese niz odluka sa ciljem sprečavanja korupcije među ljudima. Imajući tom prilikom u vidu i skoro opšteprihvaćen stav o nekorektnosti ispoljavanja prevelikih razlika među ljudima Senat je naložio podanicima Carstva da upotrebljavaju unapred generisane projekcije, koje će odražavati njihov profesionalni, finansijski, staleški i klanovski status. Starosna i polna obeležja proglašena su irelevantnim i postala su stvar izbora, nalik nakitu. Vidite, imajući u vidu specifičnosti uticaja hibernacije na naše klijente ja Vam se sada, na osnovu posebne dozvole koju je od Visoke uprave izdejstvovala naša kompanija, prikazujem u projekciji iz doba navedene odluke. Otud beli mantil kao pokazatelj moje medicinske profesije, jednostavna sivo plava košulja i bronzane manžetne odraz su mog trenutnog finansisjkog statusa, a kravata koju vidite, način na koji je vezana i simbol na njoj pokazatelji su staleža i klana kojem pripadam. Ipak, po mišljenju Senata, a s obzirom na nedovoljno smanjenu pretnju koju je za čovečanstvo predstavljao virtuelni kriminal, doneta je odluka o potpunoj zabrani korišćenja ljudskih likova kao projekcija.”
Medicinski radnik zastade sa izlaganjem beležeći promene u pulsu i moždanim talasima starca.
“Kako se onda prikazujete?”
“Kao životinje”, odgovori medicinski radnik. “Obrazloženje za ovakvu odluku Senata podanicima kompleksno je i možete ga pročitati ako budete raskinuli ugovor. Kao jedan od zanimljivih razloga naveo bih pijetet prema životinjskom carstvu koje je, kao što ste informisani prilikom prethodnog buđenja, uz određene izuzetke izumrlo.”
“Mogu li da vidim vašu projekciju?“
“Svakako”, reče medicinski radnik i umesto mladića pred starcem se stvori humanoidna zmija.
Starcu navreše sećanja na jezerske zmije, koje je kao dete umeo da sretne na putu do škole. Sivoplava krljušt presijavala se pod svetlošću prostorije koju je mladić izgleda pojačao i usmerio kako bi proizveo takav efekat. Na žućkastom trbuhu primetni su bili razni simboli, a najuočljivije se crneo iznad očiju zmije.
“Na određenim delovima tela obavezan je prikaz odgovarajućih simbola i brojeva koji informišu sagovornike i vlast o najvažnijim aspektima ličnosti” reče zmija kao da mu je čitala misli.
“Dakle svi medicinski radnici su zmije?”
“Tako je, razne vrste i različite grandioznosti projekcije.
”
“A pravnici? Koja je životinja njima dodeljena?”
“Glodari, pravnici se prikazuju kao glodari.”
“Oh”, nezadovoljno se namršti starac, “zašto glodari?”
“O tome ćete morati da pročitate Objavu Velikog veća, ako budete odlučili da raskinete ugovor. Ono što ja znam jeste da pravnici počinju kao kućni mišssssevi, zapalaca jezikom zmija i oči joj se zacakliše. Zatim napreduju ka poljsssskim, šumsssskim i pussstinjssskim slatkim mišićima, nakon toga su hrčci, a najgrandioznija projekcija najuspešnijih advokata i sudija je pacov.
“Pacov!” zgroženo uzviknu starac.
Zmija ga začuđeno pogleda. “Ali projekcije su zaista grandiozne, boja i kvalitet krzna, držanje i veličina, sve to jaaako lepo izgleda.”
“Dakle koja bih ja životinja konkretno onda bio?”
“Samo trenutak, kompjuter će izvršiti kalkulaciju. Evo, s obzirom na to da je Senat jednom od odluka dao parametre za izračunavanje statusa hibernisanih lica, prema kojima ste vi zadržali pravo na status advokata srednjeg ranga i lice čiji novčani fond odgovara sadašnjem nižem srednjem staležu, vaša početna projekcija bi bila zlatni hrčak. Pogledajte u model.” Pored zmije pojavi se humanoidni hrčak, svilenkaste bele dlake na trbuhu i prednjim humanoidnim šapama i riđim prelivima po leđima i ljudskim nogama. Na beloj dlaci jasno se ocrtavao niz simbola od kojih su najuočljiviji bili simbol iznad njuškice i tik iznad očiju.
“O Bože”, izusti starac, “nadam se da je ovo samo još jedan košmar.”
“Sanjate košmare?”, zapita zmija.
“Da, često...” odgovori starac. “Nego... pređimo na stvar, želim da raskinem ugovor!”
“Oh, zanimljivo”, uzvrati zmija, “sviđa Vam se naš svet?”
“Ne, ni malo, ali mislim da ću morati da izadjem iz hibernacije. Za početak želim Vaše izuzeće iz mog lečenja.”
“Ne razumem”, začudi se zmija.
“Mislite da nisam video kako Vam cakle oči, i kako palacate jezikom, naročito dok ste govorili o šumskim miševima.”
“Ja Vas uveravam”, poče da se pravda zmija, “nisam tako mislio”, istina je da projekcija utiče povratno na čoveka i da on poprima neke njene arhetipske osobine ali Vi ste naš klijent, uostalom svi medicinski radnici Kompanije su zmije.”
“A direktor?”
“On je lav, naravno…”
“U tom slučaju insistiram da se moj zahtev prosledi direktoru Kompanije, kao i da me po hitnom postupku odvedete u najbližu glodarsku ambasadu, Hrčkograd ili gde god obitavaju pripadnici moje vrste.”
“Ova plata je suviše mala da bih slušao ovakve stvari”, prosikta zmija tiho i obrati se kompjuteru: “dana 20.07.2123. godine izvršeno je četvrto po redu malo budjenje subjekta K223-Y2043...”
Poslednja izmena: