Liberalizam i neoliberalizam

[petarbosni4]

Liberalizam i neoliberalizam

Reći koju suvislu riječ o ovim stvarima nije tako lako kako se može učiniti na prvi pogled. No to je zadatak, a odnekud se mora početi.

Recimo, dakle, za početak, da je liberalizam nekakav ekonomsko-društveni poredak. Obično se misli na liberalni kapitalizam. Sama riječ (lat. libertas – atis - sloboda i liber, a , um – pridjev slobodan) ukazuju na to da se radi o društvu koje je utemeljeno u nekakvoj slobodi.

[I]No, što je Sloboda?[/I]

Promišljanje slobode ozbiljno počinje sa Rousseauom, nastavlja se sa Kantom, Fichteom, Schellingom i Hegelom u kojem dostiže vrhunac, da bi se kasnije opetovalo prvenstveno u Marxovim radovima i radovima njegovih sljedbenika.

Prvo eksplicitno definiranje slobode dugujemo Kantu. On smatra da je sloboda pojava koja nastaje prekidanjem lanca prirodnog kauzaliteta i uspostavljanjem kauzaliteta koji se korijeni u ljudskoj volji.

Jednostavnije rečeno, sloboda nastaje suspendirnjem prirodnih zakona i uspostavljanjem nekih zakona koji su utemeljeni u svrsi. Ove zakone ili kauzalitet slobode uspostavlja čovjek. Moć ljudske volje da prekine prirodni kauzalitet i uspostavi svoj, umjetni i svrsishodni je tzv. sloboda volje – sposobnost volje da djeluje u suprotnosti sa prirodnim zakonima.
Eto, samo toliko, ako i ovo nije bilo previše.

Korak natrag ka teologiji.

Čudo.

Teolozi su definirali čudo kao moć da se suspendiraju prirodni zakoni i da se usprkos njima djeluje na neki čovjeku poželjan način.

Nije li to zapravo definicija slobode, i nisu li sloboda i čudo ista stvar.

Naravno da jesu, ali teolozi koji, po svom običaju, nisu razumjeli ono što govore, čak ni onda kad su iznosili brilijantne stvari, pomišljali su da je čudotvornost nekakva supremađionoćarska vještina, a sam Bog supermađionočar prema kome su Houdini i Coperfielld prosti mačji kašalj.

No vratimo se sad korak naprijed

Kreativnost

To je također moć da se suspendiraju zakoni prirode i da se stvori nešto što opstoji na temelju zakona koje stvorio čovjek – ljudski um i ljudska volja.
Kreativnost je sposobnost ljudske individue i ljudske vrste da stvori nešto bićevito
Raniji mislioci su tu ontogeničku (bićetvornu) sposobnost pripisivali isključivo Bogu. Meni se čini da se ona može pripisati i čovjeku, a razlika između božanske i ljudske kreativnosti je u tome što Bog - ako nešto stvara – onda stvara prirodno biće, prirodu, a čovjek umjetno – umjetnost, znanost, društvo, kapital, civilizaciju...

Sloboda je, dakle, kreativnost – moć stvaranja umjetnog bića.
O božanskoj moći stvaranja nekom drugom prilikom.

Sloboda, dakle, čudotvornost, i kreativnost su ista stvar.

Ta je spoznaja minimalni preduvjet za razumijevanje liberalizma.

Jedna živa slika

Na jednom malom azurno-plavom planetu, koji kruži u trećoj orbiti oko zvijezde Sol, planetu kojeg sami njegovi urođenici zovu Zemljom, a sebe ljudima, u zadnjih pedesetak tisuća godina kontinuirano se zbiva čudo. Mi danas, nakon tih pedeset tisuća godina živimo usred toga čuda kojeg - i ne znajući sasvim jasno njegovu pravu narav - zovemo civilizacijom. Zbivanje čuda bio je zapravo ontogenički proces, proces stvaranja umjetnog bića, koje treba poslužiti kao oruđe samooslobađanja ljudske vrste, vrste koja je pokazala da ima neke božanske osobine, i moguće je da će se ovaj proces samooslobađanja kreativnog duha proširiti na velik dio univerzuma oko onog sićušnog azurno-plavog planeta.

Morao sam prepoloviti članak i drugu polovinu objaviti ovdje pod nazivom "Liberalizam i neoliberalizam 2" ali ga više ne mogu naći. Može li moderator pomoći da drugu polovinu članka stavi ispod prve?
Hvala-

 

[petarbosni4]

Početak ove teme je dole niže pod naslovom "Liberalizam i neoliberalizam! Ovo je samo drugi dio.

]Umjetno biće[/B]

To je, dakle, ono što je čovjek, na ovom planetu stvarao u zadnjih nekoliko desetina tisuća godina. Stvaranje umjetnog bića dovršava se i uspješno privodi kraju zadnjih nekoliko stoljeća. Ono je poznato, a i nepravedno ozloglašeno, pod nazivom „kapital“. Govoriti da je kapital nekakvo zlo jest pravo zlo, jer taj kapital nije ništa drugo do civilizacija, a ta civilizacija je pak nešto bićevito, autopoietično, ponos svih čovjekovih napora i žrtava u zadnjih pedesetak tisuča godina i dokaz božanstvenosti, numinoznosti ljudskih gena. Osim toga, govoreći jezikom starih mislilaca, kapital je „oruđe spasa“ ljudske vrste.
Glavni elementi umjetnog bića su: Novac, tehnika, znanost, tehnologija i društvo.
Novac mu je krv; tehnika muskulatura i kostur; znanost mozak; tehnologija mu je genitalni aparat, koji stvara nove generacije elemenata od kojih se ono sastoji, a društvo je umjetni organizam koji sve to nosi i čini sposobnim za svrsishodno djelovanje.

Da ne bi bilo zabune, ponavljam i naglašavam da je stvaranje umjetnog bića je bio cilj povijesti, a taj povijesni cilj koji je uspješno ostvaren bio je: stvoriti bićevito oruđe kojim će ljudska vrsta moći ostvariti svoje ultimativne ciljeve.
Ciljevi povijesti i ciljevi vrste su dvije različite stvari. Čovjek je ostvario tek povijesne ciljeve. Tek je stvorio oruđe kojim kani ostvariti one svoje najvažnije ciljeve- ultimativne ciljeve ljudske vrste.

Ljudska vrsta u svom prirodnom obliku ne može stvoriti ništa. A da bi mogla stvoriti nešto - a to nešto jest i treba biti bićevite naravi - mora se transformirati u društvo. Mora postati umjetni organizam – političko ili organizacijsko oruđe za ostvarivanje svojih ultimativnih ciljeva.
Društvo - umjetni organizam, nije uvijek bio ovakav kakav je danas, nego se razvijao. Najprije je opstojao kao plemenska zajednica, zatim kao robovlasništvo i tek na kraju kao liberalno građansko društvo. Prethodni stupnjevi razvoja odbačeni su zato jer nisu bili dovoljno svrsishodna politička ili organizacijska oruđa za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. Istu je sudbinu dijelio i komunizam koji je nastao naknadno.

Liberalno građansko društvo je ozbiljeni cilj društvenog razvoja - zgotovljeno političko ili organizacijsko oruđe pomoću kojega se mogu ostvariti ciljevi vrste.

Zašto'

Zato što je slobodu, kreativnost ili čudotvornost stavio u temelje svog opstanka i djelovanja. Otklonio je sve zapreke kreativnom djelovanju na bilo kojem području sadašnje i buduće ljudske djelatnosti.

Koja je djelatnost kreativna, čudotvorna ili slobodotvorna?

To je ona pomoću koje neki društveni subjekt ostvaruje svoje interese i ciljeve tako da tom djelatnošću istovremeno ostvaruje i ciljeve ljudske vrste, tj, doprinosi njihovom ostvarivanju.

Sloboda je moguća isključivo u društvu, a društvo može opstati isključivo ako se transformira i skruti u nekakvu državu – svoj nužni epitetički oblik. Sloboda je, dakle, moguća jedino u državi. Državni zakoni (ako su ontogenični i eunomični) su zakoni na kojima opstoji sloboda. Ne priznavati ili kršiti te zakone znači odreći se slobode, što se - ha, ha, ha - jasno vidi i dokazuje time da takvi subjekti završavaju zatvorima, u kojima su čak i na najbnalnije moguće načine lišeni slobode.

Ovo će vam potpisati svaki ozbiljniji mislilac od Aristotela do Marxa

Da se vratimo građanskom društvu ili liberalnom kapitalizmu. Ako je ono ostvareni cilj društvenog razvoja, onda bi se moralo moći održati u postojanju, jer sinteza razvoja svakog bića je moć samoodržanja, Što nema tu moć, to propada, ili se mora dalje razvijati dok ju ne stekne. Liberalni kapitalizam mora, dakle, dokazati da je cilj povijesnog razvoja, a to dokazuje sposobnošću da se održi. Održati se pak može jedino ako je sposoban razvijati sve bolje načine samoodržavanja, dakle, ako je sposoban evoluirati.

A sad jedna druga melodija.

Vlasništvo – ključna društvena funkcija o kojoj direktno ovisi opstanak, napredak ili propast društva.
Umjetno biće razvilo se najviše zahvaljujući institutu privatnog vlasništva. Ono je i motiviralo i prisiljavalo ljude na rad i razvoj - stvaranje umjetnog bića. No umjetno biće je zgotovljeno. Uloga i posao privatnih vlasnika radikalno se mijenja. Živi privatni vlasnik, s druge strane, više nije sposoban obavljati svoje vlasničke funkcije, jer su postale suviše kompleksne.

Dalje, prioritetni zadatak više nije stvaranje umjetnog bića, nego njegova upotreba, Ono počinje raditi umjesto čovjeka i za čovjeka. Potrebno je - šta potrebno!!??- najpotrebnije je, životno važno - kontrolirati pravednost raspodjele dobara koje stvara umjetno biće, što živi privatni vlasnici više ne mogu, jer su faktično već razvlašteni. Političari to ne žele, jer su upravo njihove ruke uvijek u tuđim džepovima. Oni su ti, društveni ili politički manageri koji „raspolažu tuđim novcem bez vlastite odgovornosti.“

Društveno vlasništvo je iluzija koja ne može funkcionirati. Arisotel je do te spoznaje došao deduttivnim putem, a istinitost njegove spoznaje je kasnije puno puta pokazala i praksa. Propast raznih filantropskih i utopističkih pokreta i komunizma.
Communio est mater rixarum a ja dodajem – et miseriae. Zajedničko je vlasništvo majka svađa ...i bijede.

Što, dakle?

Potrebno je stvoriti umjetnog vlasnika. Jedino je on sposoban dalje voditi razvoj civilizacije i doprinositi ostvarivanju ciljeva vrste. Stvaranje umjetnog vlasnika je ključna stvar. On može držati na oku i pod šapom ne samo bussines managere koji vode i pljačkaju poduzeća, nego i političke ili društvene managere koji vode i (upropaštavaju) cijele države. A kontrolirati će i efikasnost svjetske vlade kad bude oformljena.

Stvaranje umjetnog vlasnika je onaj ključni akt kojeg liberalni kapitalizam mora učiniti da bi istinski evoluirao i da bi mogao ljudske ciljeve ostvarivati bitno bolje od klasičnog liberalnog kapitalizma, utemeljenog na vlasnikovanju živog privatnog vlasnika.

To do sada nije učinjeno i zato živimo u jednom anomičnom „društvu“ , točnije, na ruševinama liberalnog kapitalizma, ruinama koje sebe bezobrazno nazivaju neoliberalinm društvom, a zapravo su ništa, degeneracija društva, sranje.

Govoriti o neoliberalizmu znači govoriti o nečemu što ne postoji, a trebalo bi postojati. Kritizirati ga, također znači obrušavati se na nešto čega nema.
Eto, samo toliko o neoliberalizmu, a i to je, s obzirom na njegovo nepostojanje, bilo previše.

Ovdje ističem da ne treba zamjerati povijesti ili ljudskoj vrsti što još nije stvorila neoliberalizam, post-kapitalizam, ili, kako ja kažem: antropotehnološko društvo i antropotehnološku civilizaciju.
Ne može nestrpljivost individue određivati brzinu povijesnog zbivanja.

No, hm..hm. ???. Ako su već spoznati i znani putevi daljnjeg napretka, vrsta ne bi smjela biti inertna i rigidna, nego bi se trebala prihvatiti nužnog posla.