
„Marko, mali se opet boji.“
„Čega?“
„Ma ostavio je svetlo i sad mu je soba puna insekata!“
Danko, u pidžami, gledao je TV i pomalo plakao.
„Sine“, rekao sam, „A spavanje?“
„Kad su neka čudovišta unutra!“
„Da vidimo.“
Ušao sam i izvršio dezinsekciju: potamanio par strizibuba i neke male mušice. Ulovio noćnog leptira u šaku, odnio ga do klozeta i bacio u šolju. Povukao vodu. Leptir je ostao plutati. Neka, već ce otici iz drugog ili trećeg puta, šteta vode...
„Gotovo!“, rekao sam sinu, „A sad u krevet.“
Za nepunu minutu, evo malog opet.
„A gde je leptir?“
„Pustio sam ga“, rekoh oprezno, „Odleteo je u noć.“
“Ali tata, nisi trebao, on je imao dozvolu – on je kod mene već treću noć!“
„Oprosti sine, stvarno nisam znao.“
“Nema veze vratit će se on. Idem u WC, pa u krevet!“
Krenuo je prema klozetu. Setio sam se leptira „s dozvolom“ kako pluta u klozetskoj šolji, ali nisam imao snage da se pokrenem, da nešto smislim, da sredim stvari, da se izbegne novi šok, neverica, kraval...
Bila je već skoro ponoć. I ta deca ležu sve kasnije. A dozvole, sve ih je lakše nabaviti... svakome ih daju... baš svakome...
.