...
Umesto da pronalazimo teorije zavere i ispred racunara vojujemo pobedu umesto Cavica, trebalo bi da pogledamo kako se on ponasa.
Njegova reakcija i rezon je istinsko ponasanje pravog sportiste i sampiona. Samo sa takvim razmisljanjem, sa svescu da se u sportu gubi, ali i pobedjuje ''za malo'' - moze da se napreduje i postizu bolji rezultati i buduce pobede.
Skloni smo da posle poraza ''za malo'' ostanemo da zivimo u tom trenutku, razmisljajuci o njemu kao velikoj nepravdi, jedinstvenom i neponovljivom momentu da ucinimo nesto, ali eto, sad je sve gotovo. Taj trenutak se desio, zanavek cemo ga se prisecati, on ce nam biti hrana, u svojim mislima cemo ga pretvoriti u moralnu pobedu dobra nad zlom - i iduci linijom manjeg otpora, umesto da se trudimo da pobedimo sledeci put, on ce nam biti satisfakcija umesto pobede.
Na svu srecu, Cavic nema osobinu o kojoj sam pisao. Zahvaljujuci nacinu razmisljanja koji je pokazao, njemu ce se ''vratiti'' ono sto je ovom prilikom ''izgubio''. Nije bitno na kom planu, verovatno na sportskom.
Siguran sam u to.
U stvari, plan mi je bio da tek sutra podignem ovu temu iz dubina podforuma i neskromno citiram sopstveni komentar.
Međutim, mada nisam neko ko ne propušta plivanje, ceo dan se iz nekog razloga vrtim po TV kanalima i s nestrpljenjem očekujem trke naših plivača, sluteći da ću imati šta da vidim.
I imao sam šta da vidim! Video sam ono pirgavo luče koje me je nateralo da ceo dan pre roka podsetim forumski auditorijum na neke stvari.
Naravno, Čavić me na to ne bi naterao ovom prilikom, pa džaba mu i svetski rekord. Čekao bih ga do sutra, dok se ne završi finale koje ceo svet, ili ajde makar Srbija, očekuje.
I evo sad priče o satisfakciji. Pre godinu dana smo kukali nad nepravdom, nad onim epskim ''za malo''.
Kad sledeći put pomislimo da je nešto što nam se dešava nesreća koja nas redovno prati, trebalo bi da se setimo ovog trenutka.
Da li bi ova sreća koja nas obuzima dok gledamo juče vaterpoliste, a danas Čavića i Nađu, bila ovako slatka da nismo okusili ukus poraza? Ne bih sad da parafraziram Njegoša, ali se svodi na njegov stih.
Nikad se, kao navijač, ne bih odrekao onog prošlogodišnjeg Čavićevog poraza, ako bi to značilo da ću biti uskraćen za ovaj trenutak ispunjenosti jer sam prisustvovao ponovo jednom epskom, ali ovaj put po nas srećnom događaju.
Pa prijatelji, da li znate da zbog ovakvih priča, kao što je ova Nađina danas, klinci treniraju i postaju prvaci?
Da nema takvih priča, ne bi bilo velikih šampiona, jer klince ka napretku pokreće vera da uspeh mogu postignu i oni koji su do tada bili mali i anonimni.
Nađa je napravila nešto što će obeležiti ceo njen život, nešto o čemu će se pričati dok bude sporta mađu Srbima.
Nađa Higl je danas stala uz rame svojoj prethodnici
Đurđi Bjedov kao i senzacionalnoj atletičarki
Veri Nikolić.
(U je, zvučim kao Duško Korać, što ne smatram afirmativnim po sebe.)
A i Čavić postiže, ne ono što sam prognozirao, jer ono što napisah nije bila prognoza - nego ono što je morao da postigne.
Na Olimpijskim igrama u Londonu će imati 28 godina. Neka mu Bog podari i tu posebnost, pored ovih koje već ima, pa da i tamo, u tim godinama, uzme zlatnu olimpijsku medalju koju zaslužuje.