- Poruka
- 30.347
Legenda kaže da su u davna vremena od snegom zavejanih planina u Dolomitima svi zazirali.
Sa vrhova tih planinskih divova dolazile su se zastrašujuće lavine, moćne snežne mećave i klizišta,
i sve se to munjevito spuštalo sve do samog podnožja. Više puta, sneg bi jednostavno poklopio čitavo selo u dolini.
Već sa početkom jeseni, seljani bi se klonili penjanja uz litice da ih ne bi zatrpale prve snežne padavine.
Međutim, u blizini sela ispod planine Antelao (visoke 3263 metara) živele su dve devojke, bliznakinje.
One bi se svake jeseni samo pojavile među meštanima i obaveštavale planinski živalj o dolasku nepogoda.
Nekada bi trčeći i kucajući na prozore upozoravale kako se približava zloslutni tamni gusti oblak koji bi klizio niz obronke planine,
tiho i nečujno. A onda bi iz njega odjednom bljesnula svetlost i ubila ovcu ili samog pastira.
Neustrašive bliznakinje su osim hrabrosti svakako posedovale i izvesne posebne moći. Recimo, svojim vriskom uspevale su da razbiju oblak.
Osim ako nije bio zaista veliki. Iz skuta su vadile noževe koje bi uperile u poslednji zrak svetlosti, gledajući pravo u Sunce – samouvereno i bez straha.
Znale su da je oko puno svetlosti kao i Sunce, zvezda koja odašilje svetlost na Zemlju. Spoj Sunca i oka upravo je predstavljao svetlosno savršenstvo.
Onaj koji posmatra i onaj koji je posmatran, spajali bi se u potpunom skladu koji je ispunjavao bezdan i pomerao u nedogled granice postojanja.
Kako su se meštani zahvaljivali devojkama? Jednostavno. Brali su im divlje jagode i maline i ostavljali pune korpice na mestima kraj kojih su u proleće prolazile.
Bliznakinje su zapravo bile glasnice Samblane, vladarke planine Antelao. Samblana je bila ledena kraljica i izabrala je vrh Antelaaa kao svoje omiljeno prebivalište.
Njena drevna, raskošna i svetlucava bela haljina, prekrivala je stene i obronke. Duše umrlih držale su te teške skute, čekajući strpljivo da budu pozvane
u carstvo blagoslovenih i blaženih koje se nalazilo baš tu gore, u oblacima između snegom okovanih vrhova. A vrhovi su izgledali su tako moćno,
kao da dotiču samo nebo.
Dakle, Samblana je držala te duše ispod svoje ledene haljine, odnosno ogrtača. S dolaskom proleća oslobađala ih je teškog zadatka držanja plašta
i tada bi puštala neke da u obliku svetlosti, nalik malenoj sveći, krenu put carsva blaženih. I tako je Samblanina svečana odežda s dolaskom toplijih dana
postajala nešto kraća. U leto, haljina više nije doticala zemlju.
Sa vrhova tih planinskih divova dolazile su se zastrašujuće lavine, moćne snežne mećave i klizišta,
i sve se to munjevito spuštalo sve do samog podnožja. Više puta, sneg bi jednostavno poklopio čitavo selo u dolini.
Već sa početkom jeseni, seljani bi se klonili penjanja uz litice da ih ne bi zatrpale prve snežne padavine.
Međutim, u blizini sela ispod planine Antelao (visoke 3263 metara) živele su dve devojke, bliznakinje.
One bi se svake jeseni samo pojavile među meštanima i obaveštavale planinski živalj o dolasku nepogoda.
Nekada bi trčeći i kucajući na prozore upozoravale kako se približava zloslutni tamni gusti oblak koji bi klizio niz obronke planine,
tiho i nečujno. A onda bi iz njega odjednom bljesnula svetlost i ubila ovcu ili samog pastira.
Neustrašive bliznakinje su osim hrabrosti svakako posedovale i izvesne posebne moći. Recimo, svojim vriskom uspevale su da razbiju oblak.
Osim ako nije bio zaista veliki. Iz skuta su vadile noževe koje bi uperile u poslednji zrak svetlosti, gledajući pravo u Sunce – samouvereno i bez straha.
Znale su da je oko puno svetlosti kao i Sunce, zvezda koja odašilje svetlost na Zemlju. Spoj Sunca i oka upravo je predstavljao svetlosno savršenstvo.
Onaj koji posmatra i onaj koji je posmatran, spajali bi se u potpunom skladu koji je ispunjavao bezdan i pomerao u nedogled granice postojanja.
Kako su se meštani zahvaljivali devojkama? Jednostavno. Brali su im divlje jagode i maline i ostavljali pune korpice na mestima kraj kojih su u proleće prolazile.
Bliznakinje su zapravo bile glasnice Samblane, vladarke planine Antelao. Samblana je bila ledena kraljica i izabrala je vrh Antelaaa kao svoje omiljeno prebivalište.
Njena drevna, raskošna i svetlucava bela haljina, prekrivala je stene i obronke. Duše umrlih držale su te teške skute, čekajući strpljivo da budu pozvane
u carstvo blagoslovenih i blaženih koje se nalazilo baš tu gore, u oblacima između snegom okovanih vrhova. A vrhovi su izgledali su tako moćno,
kao da dotiču samo nebo.
Dakle, Samblana je držala te duše ispod svoje ledene haljine, odnosno ogrtača. S dolaskom proleća oslobađala ih je teškog zadatka držanja plašta
i tada bi puštala neke da u obliku svetlosti, nalik malenoj sveći, krenu put carsva blaženih. I tako je Samblanina svečana odežda s dolaskom toplijih dana
postajala nešto kraća. U leto, haljina više nije doticala zemlju.
