Zavejan
Okovan i sputan ledom
tupog pogleda u negde zurim
praznih
izbledelih očiju
inje u kosi više se ne topi
puštam da me prekrije
da me sakrije od sveta
da me obmota moržanina kosa
te bele
svilene vlasi
poput paučine na mrazu
okićene kapima sleđene rose
neće ugasiti plamičak
koji držim u ruci
čuvan za tebe
Da se već jednom ugasi
to želiš zar ne?
Ali ja to ne dam
da led uguši taj poslednji ugarak
koji tihim
slabašnim plamienom idalje gori
da ne postane pepeo idalje se bori
uporno ga krijem dlanovima
on spaljuje kožu
i boli
a bol prija
govori da sam idalje živ
da idalje osećam nešto
da led nije odneo sve
da nešto je ostalo ipak
još živo u meni
Taj slabašni plamičlak
to je feragnment tvoje duše
koji sam ukrao
u zamenu za svoju
čitavu koju sam ti dao
to je najdragocenije koje imam
najprokletija moja relikvija
talisman skriven pod štitom
ukletog ratnika koji bezumno srlja
da odbrani svoje dragoceno
ne dam da mi otmu taj bledi plamičakne
ne dam ga ni tebi nazad
sebičan sam
jesam