Nijedna ljubav nije kao prva ljubav. Prva je čista, neiskvarena, bez nekih prevelikih očekivanja. U prvoj ljubavi, čovek ne razmišlja, tj. razmišlja, ali ne glavom, već isključivo srcem, čulima. U prvoj ljubavi čovek se potpuno prepušta, radi sve što mu u određenom trenutku padne na pamet. U svakoj kasnijoj vezi, samo kada nešto određena osoba želi da kaže, pre nego što to kaže, uglavnom, dovodi u pitanje vršeći reminiscenciju svih prethodnih iskustava i onoga što je neka iskazana rečenica imala za posledicu.
Prečesto, iako poželi da nešto kaže/uradi, čovek sebe zakoči, iako bi možda bila dobro da u vezi sa tom nekom novom osobom to baš tako uradi. Ako jedna osoba određeni gest ili izjavu nije razumela ili je pak doživela kao pogrešnu, to ne mora značiti da će i druga osoba tako da je doživi. Svi smo mi posebni, živimo u svopstvenim realnostima. Ne vidimo svi iste boje i zapravo je potrebna svakome osoba čiji je kolorit takav da se može harmonizovati sa našim ličnim. Preveliki kontrasti mogu doneti burna osećanja, kao kada posmatramo neku Van Gogogvu sliku, pa možemo poželeti da pogled od njega sklonimo ili da učinimo nešto odmah, krajinje impulsivno, zbog čega bi se posle pokajali.
Naravno, postoje uvek ljudi koji i ako su imali prethodna, neću reći loša, nego ne dovoljno dobra iskustva, i dalje neće razmišljati i sve će raditi automatski i možda raditi pogrešne stvari i zato kvariti nešto lepo, jer iz prethodnog životnog iskustva nisu ništa naučili. Treba svakako napomenuti da čovek iako treba da razmišlja u skladu sa proživljenim iskustvima ipak ne treba ni suviše da se prepušta tom razmišljanju. Svi znamo da je upravo previše razmišljanja ono što stvara tegobu u umu, a stoga i, moguće je, dovodi do toga da kad treba da učinimo „pravu stvar“ to ne učinimo, pustimo je da otplovi negde daleko, a moguće je, toliko daleko da se nikada više neće vratiti.
Treba naći balans između impulsivnosti, slušanja svopstvenih osećaja , čula i srca, i razuma i znanja, sa druge strane, koja nam je život do tog trenutka pružio. Treba uzeti i obzir da ni jedna veza nije ista i da shodno tome nikada ne treba previše upoređivati prethodne sa novim, sem na nekom opštem nivou, kada su se određeni postupci pokazali ili definitivno dobrim ili definitivno pogrešnim. Niti se ustezati, niti prepuštati potpuno. I jedno i drugo preti potpunim emotivno-psihološkim pogubljenjem, sa mislima zatočenim u haosu svopstvenog uma ili sa mislima puštenim napolje, na slobodu, tako da se teško mogu ponovo pohvatati i vratiti u određeni poredak.
Postavlja se pitanje gde je granica između ta dva? Koliko osloboditi misao, a koliko joj zategnuti povodac? Svakako nije pametno zatvoriti se u sebe potpuno, jer time nas druge osobe ne mogu upoznati, ali ni otkriti potpuno sebe, jer je to ono što nas čini ranjivim. Naićiće ljudi kojima ćemo moći otkriti svoje biće u potpunosti, koji će to poštovati, čuvati i, po mogućstvu uzvratiti istom merom, ali uvek će naići i oni koji će se prema toj otvorenosti, tačnije, prema vašoj duši odnosti kao dete prema novoj igrački – kratkotrajno zadovoljstvo i onda zanimanje prelazi na sasvim drugu stvar.
Strah od ovog drugog je upravo ono što donosi ranjivost. Nekoga ste pustili u najdublje hodinke lavirinta svog bića i on zna sve puteve u njemu i u rukama drži mogućnost da otkrije sve vaše tajne prolaze, sruši zidove i time sruši i vašu nadu. A kada se ti zidovi sruše, oni se posle teško ponovo izgrade. Zato je prva ljubav neponovljiva, tj. najopasnija, jer dajete sve, slepi ste za sve loše stvari, jer ih nikada niste iskusili.
Svaki čovek kada zađe u nepoznato izlaže sebe velikoj opasnosti, a opasnost je još veća ako je osoba u lepršavom zaljubljeničkom zanosu. Čovek, dakle, mora naći balans, mora makar kraičkom oka posmatrati šta se dešava sa strane, pored puta, a ne gledati samo pravo. Zato su i prva ljubav i ljubav dece najčistije, pogotovo ljubav dece. Dete vam se prepušta potpuno, vi ste centar njegovog sveta, zna da ste vi njegov/njen vitez koji će ga odbraniti od svake opasnosti na putu, koji će, ukoliko je to potrebno, dati i život za vas. Roditelji su sveti čuvari vašeg lavirinta i oni su ti koji će, ako treba, ciglu po ciglu, da vam pomognu da taj lavirint ponovo igradite, ukoliko neko u svojoj nemarnosti, koga ste tu pustili, te zidove sruši i uništi.
Ovime ne smatram da su sve druge ljubavi, posle te treperave i zaluđene prve, loše ili nebitne ili nisu vredne, naprotiv, vredne su ako ste nešto, kao što je već spomenuto, iz prethodnog iskustva naučili. Ukoliko niste, udaraćete glavom u zid iznova, iznova i iznova sve dok, a možda i nikad, ne ukapirate da nešto radite pogrešno. Na kraju krajeva, ukoliko ste slepi u svom lavirintu, kako ćete se kretati lavirintom nekoga drugog, ko vam taj svoj lavirint pokaže? Ako ste slepi i neoprezni, možda vas ta druga osoba i neće pustiti da vidite njegov/njen lavirint iz istog straha koji i vi imate. Svako čuva svoj lavirint i vremenom, iskustvom i znanjem, zidovi očvrsnu, pa ne možete tako lako zaviriti preko tih bedema. A naspram tome je ona prva ljubav gde su vam zidovi bili od paperja i oblaka, a to je bila samo iluzija da je sve baš tako divno, lepršavo i božanstveno.
Naći balans. Nije ni sve paperjasto, a nije ni sve od kamena. Naći nekog ko taj balans razume.
Prečesto, iako poželi da nešto kaže/uradi, čovek sebe zakoči, iako bi možda bila dobro da u vezi sa tom nekom novom osobom to baš tako uradi. Ako jedna osoba određeni gest ili izjavu nije razumela ili je pak doživela kao pogrešnu, to ne mora značiti da će i druga osoba tako da je doživi. Svi smo mi posebni, živimo u svopstvenim realnostima. Ne vidimo svi iste boje i zapravo je potrebna svakome osoba čiji je kolorit takav da se može harmonizovati sa našim ličnim. Preveliki kontrasti mogu doneti burna osećanja, kao kada posmatramo neku Van Gogogvu sliku, pa možemo poželeti da pogled od njega sklonimo ili da učinimo nešto odmah, krajinje impulsivno, zbog čega bi se posle pokajali.
Naravno, postoje uvek ljudi koji i ako su imali prethodna, neću reći loša, nego ne dovoljno dobra iskustva, i dalje neće razmišljati i sve će raditi automatski i možda raditi pogrešne stvari i zato kvariti nešto lepo, jer iz prethodnog životnog iskustva nisu ništa naučili. Treba svakako napomenuti da čovek iako treba da razmišlja u skladu sa proživljenim iskustvima ipak ne treba ni suviše da se prepušta tom razmišljanju. Svi znamo da je upravo previše razmišljanja ono što stvara tegobu u umu, a stoga i, moguće je, dovodi do toga da kad treba da učinimo „pravu stvar“ to ne učinimo, pustimo je da otplovi negde daleko, a moguće je, toliko daleko da se nikada više neće vratiti.
Treba naći balans između impulsivnosti, slušanja svopstvenih osećaja , čula i srca, i razuma i znanja, sa druge strane, koja nam je život do tog trenutka pružio. Treba uzeti i obzir da ni jedna veza nije ista i da shodno tome nikada ne treba previše upoređivati prethodne sa novim, sem na nekom opštem nivou, kada su se određeni postupci pokazali ili definitivno dobrim ili definitivno pogrešnim. Niti se ustezati, niti prepuštati potpuno. I jedno i drugo preti potpunim emotivno-psihološkim pogubljenjem, sa mislima zatočenim u haosu svopstvenog uma ili sa mislima puštenim napolje, na slobodu, tako da se teško mogu ponovo pohvatati i vratiti u određeni poredak.
Postavlja se pitanje gde je granica između ta dva? Koliko osloboditi misao, a koliko joj zategnuti povodac? Svakako nije pametno zatvoriti se u sebe potpuno, jer time nas druge osobe ne mogu upoznati, ali ni otkriti potpuno sebe, jer je to ono što nas čini ranjivim. Naićiće ljudi kojima ćemo moći otkriti svoje biće u potpunosti, koji će to poštovati, čuvati i, po mogućstvu uzvratiti istom merom, ali uvek će naići i oni koji će se prema toj otvorenosti, tačnije, prema vašoj duši odnosti kao dete prema novoj igrački – kratkotrajno zadovoljstvo i onda zanimanje prelazi na sasvim drugu stvar.
Strah od ovog drugog je upravo ono što donosi ranjivost. Nekoga ste pustili u najdublje hodinke lavirinta svog bića i on zna sve puteve u njemu i u rukama drži mogućnost da otkrije sve vaše tajne prolaze, sruši zidove i time sruši i vašu nadu. A kada se ti zidovi sruše, oni se posle teško ponovo izgrade. Zato je prva ljubav neponovljiva, tj. najopasnija, jer dajete sve, slepi ste za sve loše stvari, jer ih nikada niste iskusili.
Svaki čovek kada zađe u nepoznato izlaže sebe velikoj opasnosti, a opasnost je još veća ako je osoba u lepršavom zaljubljeničkom zanosu. Čovek, dakle, mora naći balans, mora makar kraičkom oka posmatrati šta se dešava sa strane, pored puta, a ne gledati samo pravo. Zato su i prva ljubav i ljubav dece najčistije, pogotovo ljubav dece. Dete vam se prepušta potpuno, vi ste centar njegovog sveta, zna da ste vi njegov/njen vitez koji će ga odbraniti od svake opasnosti na putu, koji će, ukoliko je to potrebno, dati i život za vas. Roditelji su sveti čuvari vašeg lavirinta i oni su ti koji će, ako treba, ciglu po ciglu, da vam pomognu da taj lavirint ponovo igradite, ukoliko neko u svojoj nemarnosti, koga ste tu pustili, te zidove sruši i uništi.
Ovime ne smatram da su sve druge ljubavi, posle te treperave i zaluđene prve, loše ili nebitne ili nisu vredne, naprotiv, vredne su ako ste nešto, kao što je već spomenuto, iz prethodnog iskustva naučili. Ukoliko niste, udaraćete glavom u zid iznova, iznova i iznova sve dok, a možda i nikad, ne ukapirate da nešto radite pogrešno. Na kraju krajeva, ukoliko ste slepi u svom lavirintu, kako ćete se kretati lavirintom nekoga drugog, ko vam taj svoj lavirint pokaže? Ako ste slepi i neoprezni, možda vas ta druga osoba i neće pustiti da vidite njegov/njen lavirint iz istog straha koji i vi imate. Svako čuva svoj lavirint i vremenom, iskustvom i znanjem, zidovi očvrsnu, pa ne možete tako lako zaviriti preko tih bedema. A naspram tome je ona prva ljubav gde su vam zidovi bili od paperja i oblaka, a to je bila samo iluzija da je sve baš tako divno, lepršavo i božanstveno.
Naći balans. Nije ni sve paperjasto, a nije ni sve od kamena. Naći nekog ko taj balans razume.
