zadužio generacije i generacije... Srba
je l' to ono kada ti neko nešto "da(je)" a da mu nisi ni tražio. kada deca nose križ očeva. kada se vrednuješ na osnovu pređašnjeg, dobrog ili lošeg?
da ne gledamo dalje...
a zašto ne bismo gledali dalje? zašto šire kada može uže?
čime mi možemo da se pohvalimo...
"hvaljenje" - poredak vrednosti u kome sebi pripisuješ vrednost drugoga, jer si sam lišen vrednosti. zašto bi se iko hvalio svojim "velikanima". zašto je kustutica moj/tvoj/naš. čemu personalizovanje vrednosti (na ličnom planu) i koleketiviziranje vrednosti (na nivou nacije/kulture/pravoslavlja). zašto je kritika jednaka pljuvaljanju. zašto je propitivanje jednako negaciji?
tipično srpski...
opet razmišljanje u kolektivnim kategorijama. nema ničeg tipičnog kod kolektivnog, osim naravno predstave o tipičnom koja nije ništa do pervertirana stvarnost. ne postoji SRPSKO - kao što ne postoji "američko, francusko, jidiško".
nisi ni do kolena...
ovaj iskaz bi trebao da podrazumeva da "neko" nema pravo da kritikuje (pljucne) "nekog" jer neko u tvom vrednosnom habitusu stoji kao "NEKO", što proizvodi da si i ti "Neko" koji se okorištava o "potvrđen" (...) autoritet, a samim tim i više vredno neko, jer ti ZNAŠ, nosilac si vrednosti koja prosuđuje nekoga. Na koncu, koja je razlika između tebe koja potvrđuješ ustaljeni autoritet, i nekoga ko ga poriče. To je polje vrednovanja. Osim, što ti ne vrednuješ, tj. ne argumentuješ, već samo "braniš", ustoličavaš autoritet kome se nakrivila stolica, pa brže-bolje gledaš da stvar ispeglaš, jer ako se krivi stolica tvom priznatom "bogu" to znači da se i ti malo "nakrivljuješ".