KSENIJA RADOTIĆ-HADŽI MANIĆ - ZVEZDANI ŽAL

PUTOVANJE

Maštaju drvoredi o svetlosti
htela bih i ja da maštam o
neskrivenom suncu o
nečijoj duši o
zvuku nečijeg glasa
kada se jesen budi iz proleća
kada ginu boje i mirisi
htela bih da maštam sa drvoredima
o svetlosti
onda
kada je kubistički prekriveno nebo
oblacima
i duša sivim slutnjama
kada se zaprete u mislima sećanje
na neko davno doba
htela bih da maštam sa travama
o suncu
do|e vreme kada je čovek surov
ptici cvetu čoveku
htela bih
bar na čas
da maštam u takvo vreme
sa prirodom
da maštam o sunčanoj prirodi.
 
MERA ČOVEKA

Kao zvuk izvijen iz školjke
iz svojih svetova izlazimo
tekući u talasu svetlosti ka
modrim padinama drugih svetova.
Zakoračiti iza boja i zvukova
uliti se u nepoznato
slediti snove
- mera naše snage.

Svetlosti naših svetova stopljene
u jedno pojanje
boje naših predela slivene
u jedan sklad
oblici naših obala oslikani
u jednom pokretu
- mera naše ljubavi.
 
UBIJENI KRAJOLIK

I trave imaju dušu
Sunce se raspe
korak usahne
glas sa krošnje i cveta
netaknut
lebdi
glas
orosi latice neba
raspukle plavetnilom.
I trave imaju dušu
dodjoše neki ljudi
senke pokosiše sunce sa usana
travki
koraci zdrobiše glas
stope smoždiše
bezbroj
malih tela
i ubiše im dušu.
Zenica Sunca se zamagli i
suza kanu iz plavog oka
neba
okrenutog ka zelenom grobu.
I trave imaju dušu.
 
ZVUCI, OBLICI, BOJE, MIRISI

Svetla se komešaju
pozornica smo na kojoj plešu naši elektroni
čulima osećamo publiku
zvuci oblici boje mirisi
prelamaju se u našoj srži
kolaju krv i struje u krug telom
a život nastavlja pravo;
bila bi bajka
kada bismo se na nekom prošlom koraku
našli ponovo
ali
samo jednog života smo svesni.
Isitnjeno ogledalo rasprši svetlost
: roj raznobojnih mehurova
uzdiže se nad pozornicom
leto im udahnu bezbroj života
ali
ukapane godine opasuju dušu
istaloženom belinom.
 
JEDINSTVO

Ponekad mi se čini da sedim na obali
i gledam igru talasa
i pijem im zvuke.
Onda shvatim: to moja duša
preda mnom se komeša
i njeni zvuci zovu sunce.

Ponekad mi se čini da neko sedi na obali
i gleda me (ja sam talas)
i pije mi zvuke.
Onda shvatim: to nečija duša
sa mojom se sjedinjuje
i nečiji zvuci se tope u moje.

Isti smo talas i zvuk
ista kap krvi
(vrela kap Sunca u nas kanula
kroz upaljene žiške u očima)
travka niz koju drhtaj klizne
iz pogleda u pogled.
 
***

Da sam ptica
suza na obrazu kap iz talasa.
Da sam a da ne znam da sam
da ne znam strahote i ognjeve
da snove i mržnju ne poznajem
kovitlace sablasti domišljanja.
Da u okcu jedne mreže nisam začeta
što čistotu pesme prekri
trepet zvezda u požare raspali.
Nešto malo da sam
nesvesno da je srećno što postoji
šćućureno na dnu ružičaste topline
majušno srce ptice da sam.
 
TIŠINA

Sve prapostojanje u tebi sažeto
pre praska dolaziš
jedina uvek sa mnom
tvojim ogledalom bljeska moje ćutanje
moja samoća u tebi se razgoreva
nekada moj šapat zastakljen tvojim je vriskom.
Opraštam ti – od iskona si
u stvaranju i u nestanku
kaplješ sa usne na usnu
odbljesci tvoji moje su ruke i dodiri
što lutaju od neba do neba.
Svi zvuci i boje u čašici tvojoj skupljeni
latice tvoje raspupeli odrazi moje su duše
- neotpevani poj na zamrznutim strunama.
 
BISERNA KRUŽENJA

Kroz zenicu: crnu, praznu
ukrunjuju se opiljci
vidokruga
sluhokruga
njuhokruga.
Unutra: ljubav iscvetala iz našeg srca
- biser iz školjke
- biser u mlazu svetlosti
- biser što se dokotrlja u naše oko
i pretvoren u pticu
prhne nam iz zenice u nečije oko
zaseni nečiji pogled
otkotrlja se u nečije srce.

Naizgled obična zenica.
Unutra: pljusak svetlosti
u biseru začete
kovitlaci
zbrka virova
vihori krajolika...
Drhtave iskre izbijaju
iz ognjene srži
razgranatim hodnicima
kroz pukotine na mirnoj površini
sedefni spokoj u uskovitlani odbljesak
preobražuju.
 
ZOV VREMENA

Zvuci ubrani dok sam bila dete
ostadoše da zru godinama
na oknu svetova.
Sunca ukrstila koplja
mrazevi okivali
uvirala svetlost
naslojila boje u slike.
Skidam ih
ljuštim
ostaje ogoljen zov
osunčan omražen
– svetlost sunula iz tamne vaseljene.
Ognjene ptice me nose
napupela zvezdana jata
u danju svetlost se tope.
Mene i
daljine
sazreli zvuci premostiće
kroz rasklasalu mrežu ogledala.
 
POLOVI

U mimohodu dana i predela
ne postoje trenuci i jedinke
postoje samo polovi
Zemljin severni i južni
magnetni
muški i ženski
ne kao crno i belo
već kao pokretačka snaga
što trenutke sliva u neprekidnost
suprotnosti prirode i jedinki u sklad.

Polovi-
izvor stvaralačke snage
izvor fizike hemije
evolucije
opstanka planete i čoveka.
Polovi-
početak jedne svemirske bajke
o životu i patnji
a možda i kraj snova.
U kosmičkom trenu
u trenutku dana
mera snage i ravnoteže sa prirodom
mera čoveka
ali ne kao crno i belo
već kao jedinstvo istine
o opstanku materije i čoveka.
 
MILIONSKI RAZUM

Priroda se brani našom lepotom
i našim množenjem umnožava
sebe.
Priroda u milionima otisaka
napada našim milionskim razumom
sebe.
Nekada davno vatra je vodila vreme
jer klica džinovskog drveta
iz nje je nicala.
Danas je džinovsko drveće mrtvo
jer vatra više ne vodi vreme;
vatra je sada smrt i kraj svega
za naše živote brine se ljubav.
Priroda je iz vatre rodila ljubav
i kroz nas ljubavlju vodi kroz vreme
sebe.
 
TREBA SANJATI

Treba sanjati
da bismo pevali nalazeći sebe;
tražeći se kroz kišne kapi
naučili smo kako se voli i samuje
gledajući se kroz rešetke sunčevih zraka
zavoleli smo prirodu u nama.

Treba sanjati
da bismo se strmoglavili
u zlatnu i crvenu boju žeravice
pretočivši se u vršak plamena
prosuli se u pljusku plamičaka
u nečiju dušu.

Treba sanjati
da bismo plešući nalazili druge;
damari su u otkucajima prirode kroz naša tela
kroz jutra i zvezdane večeri;
ritmovi su u kruženju Sunčane kaplje
kroz dušu prirode u nama.
 
SMIRENA PESMA

Od svega treba ostaviti samo mir za sebe;
pojmiti da vreme odnosi misli
a duša ostaje u muzici.
Spokoj je u netaknutoj belini snega
u glatkoj površini mora u sumrak.
Spokoj nije u snu ni u budjenju
oni su vratnice pećine
u kojoj počivaju vihori.
Treba odneti sebe u jednolične damare pahulja
i kapci će polako smireno slediti
treptaje mirne zimske noći.
 
USPAVANKA

Nebo:
kristal u plavom
jedro nečije ostavlja skicu oblaka.
Nosim u naručje snovima
zelenu dušu prirode
poljubac od sunčevog spektra.
Zarezano srce meseca
počinje svetlim da iscrtava
ulicu
telo se približilo jami
sa snom.

Nebo:
ne vidi se više jer
osipaju se plavi listovi i
pogled
pokušava da unese plavo
u dušu
da oboji snove plavim
da ispere misli od sećanja.
 
VREMEPLOV

Crveni otisci nečijih prstiju
na vratima dana.
Daljine usnule miruju.
Goloruki snovi se gase poliveni zorom
i
crvena zenica jutarnjeg Sunca
otvara se na nebu.
: Na stepenici
dete
peva.
U progorelom zenitu sedi Sunce
užarene zenice.
Probudjene oči daljina traže se.
Mlaznjak - kao usporeni kadar
i
sve dublji rez preko grudi neba
ranjava pogled u plavo.
: Na stepenici
mladić
svira.
Crveni otisci nečijih prstiju
na vratima noći.
Daljine se gledaju pospanim očima.
Korenjem granaju snovi iz pukotina tame
i
crveni opušak Sunca
dogoreva u pepeljari neba.
: Na stepenici
čovek
plače.
 
PERPETUUM

Iskre umnožena rasuta Sunca
na površini vode uzdrhtaloj od
dubina što se uzdižu i spuštaju.
Rumena prozirna riba leluja kroz vodu
perajem - zalutalim pramenom duše
otkriva odbleske prožete tamom
noćnih pupoljaka.

Iskrenje duša što se gase i radjaju
u umnoženim tačkama Zemlje.
Tren za trenom izbija i otiče
kapljica sećanja kristališe.

: Svetlucaju prosute Sunčeve iskre
večno na talasima
lagano lelujanje ribe (usporen san)
kroz drhtave skliske krajolike
senka peraja – pramena duše
pleše preko nepomičnih požara.
 
BAJKA

Mesec bi noćas mogao biti
prizma
što prelama svetlosti moje duše
u duši prirode ih sakuplja.

Svi moji izlazi bi noćas mogla biti
muzika
- zvuk moje duše zvuk prirode
svaki akord je kap
što se iz krvi topi
u pokret tela - bílo prirode se pretapa.

Svaki moj drhtaj bi noćas mogao biti
ples
- treptaj lista u mojoj srži
u obojenom luku ka duši prirode izvijen
ples što se kroz moje pokrete rasprskava
- varnice Sunca umnožene bezbrojnim
ogledalima ljudskih duša
u bisernu mrežu polja što prožima prirodu.
 

Back
Top