Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.917
Bernhard Gröschel: Kroatistika pukla načisto!
Pokazujući da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore zajedničkim standardnim jezikom koji se sastoji od nacionalnih varijanata, Gröschel podvrgava kritici tvrdnje najprominentnijih domaćih kroatista. A riječ je o tvrdnjama koje su zadnjih desetljeća postale opća mjesta u kroatistici. Tko od nas još nije čuo tezu da je srpskohrvatski apstraktan pa zato nepostojeći jezik? Nju Gröschel opovrgava uzvraćajući zastupniku takvog shvaćanja Stjepanu Babiću da ako se odriče konkretno postojanjes rpskohrvatskog jezika jer se on ostvaruje uvijek u obliku jedne od varijanti, onda "bi čovjek morao doći do zaključka da npr. njemački jezik, engleski i francuski 'realno' ne postoje" (75). Naime, i oni se ostvaruju uvijek u obliku jedne od nacionalnih varijanti.
Opće mjesto u kroatistici je i tvrdnja Dalibora Brozovića da varijante funkcioniraju za narode koji ih koriste kao standardni jezici pa da one zato jesu standardni jezici. Medutim, Gröschel pokazuje da "taj iz jednakosti funkcioniranja izvedeni zaključak 'standardne varijante su standardni jezici' nije metodološki održiv" (127). Ova neodrživost očita je već iz same klasifikacije standardnih jezika: oni se, naime, klasificiraju u standardne jezike bez varijanata (monocentrične) u standardne jezike s varijantama (policentrične) (127). To znači da svaki kroatist koji ima barem osnovna znanja o standardnim jezicima morao je već otprije uvidjeti neutemeljenost Brozovićeve teze. Njena ukorijenjenost u domaćoj sredini samo svjedoči o deficitima u obrazovanju kod kroatista.
Manjkavo obrazovanje Gröschel vidi i u Brozovićevoj tvrdnji da postojanje jedinstvenog standarda u povijesti preduvijet je da bi se moglo govoriti o policentričnom jeziku. Podsjeća da jedinstveni standard nije u povijesti postojao npr. kod njemačkog jezika, a usprkos tome radi se o policentričnom jeziku (65).
Oskudna znanja Gröschel pripisuje Daliboru Brozoviću i Mariju Grčeviću kad različit jezični razvoj kroz povijest gledaju kao prepreku za uvrštavanje u jedan policentrični jezik. Pa unutar drugih policentričnih jezika “jezičnopovijesna pozadina je u nekim slučajevima još daleko heterogenija” nego kod hrvatske i srpske varijante: npr. kod irskog engleskog, australijskog engleskog, kod Black English kao podvarijante američkog engleskog (77). A "bez obzira na njihovu nejednaku pozadinu, svi ti jezični oblici ubrajaju se u skup varijanata 'engleski'. Upućivanje na različite preduvjete i odvojeni razvoj na hrvatskom i srpskom području je doduše točno, ali istovremeno i banalno, isuviše banalno da bi se iz toga izvodila nespojivost jednog širom svijeta isprobanog i dokazanog teorijskog sociolingvističkog modela za opis sličnih jezičnih konstelacija kakav je varijantski model – s konkretnim jezičnim datostima kod Hrvata i Srba" (78).
Isto je i s hindskom i urdskom varijantom, koje kao i hrvatska i srpska varijanta imaju različit povijesni razvoj, ali te neosporne, 'jezičnopovijesne razlike ne dopuštaju da se u sinkronijskoj analizi ovi parovi idioma klasificiraju kao zasebni Jezici'" (78). Kad Radoslav Katičić ističe da se u povijesti proces standardiziranja odvijao na hrvatskoj i na srpskoj strani razdvojeno pa da se stoga ne može govoriti o jednom standardnom jeziku s varijantama, Gröschel ga podsjeća da 'početno razdvojeni procesi standardiziranja bili su i kod hindske i urdske varijante hindustanskog. Osim toga, kod njih je postojala i vremenska razlika jer je urdska varijanta ranije normirana i kodificirana" (88).
Ako hrvatska i srpska strana svaka za sebe normira i kodifrcira jezik, to nije dokaz da je riječ o različitim jezicima. Jer inače bi, s obzirom na odvojenost kodifikacija, npr. portugalski u Brazilu i u Portugalu bili različiti jezici, također i Španjolski u Latinskoj Americi i u Evropi (88). Budući da Katičić odvojenost kodifikacija navodi kao razlog za zaseban hrvatski i zaseban srpski jezik, Gröschel ga podučava da "kad se normiranje i kodifrciranje idioma ne odvijaju monocentrično nego pluricentrično, to principijelno nije nikakva prepreka da ih se klasificira kao varijante jednog jezika" (88).
I o Katičićevom pokušaju da jezik u Hrvatskoj prikaže kao zaseban Ausbau-jezik Gröschel na osnovi analize i vlastite upućenosti u literaturu o Ausbau-jezicima pokazuje da je neodrživ: "Katičiću se, naposljetku, mora prigovoriti nepoznavanje stručne literature o toj temi" (88). Sveukupno, "niti u jugoslavenskoj niti u postjugoslavenskoj debati nisu iznešeni, po našem mišljenju, jezičnoteorijski zasnovani prigovori protiv varijantskog statusa srpskoga i hrvatskoga. Pogotovo pokušaj da se hrvatski uzdigne u rang zasebnog 'Ausbau-jezika' pokazao se kao nespojiv s terminološkom tradicijom u sociolingvistici"(91).
Pokazujući da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore zajedničkim standardnim jezikom koji se sastoji od nacionalnih varijanata, Gröschel podvrgava kritici tvrdnje najprominentnijih domaćih kroatista. A riječ je o tvrdnjama koje su zadnjih desetljeća postale opća mjesta u kroatistici. Tko od nas još nije čuo tezu da je srpskohrvatski apstraktan pa zato nepostojeći jezik? Nju Gröschel opovrgava uzvraćajući zastupniku takvog shvaćanja Stjepanu Babiću da ako se odriče konkretno postojanjes rpskohrvatskog jezika jer se on ostvaruje uvijek u obliku jedne od varijanti, onda "bi čovjek morao doći do zaključka da npr. njemački jezik, engleski i francuski 'realno' ne postoje" (75). Naime, i oni se ostvaruju uvijek u obliku jedne od nacionalnih varijanti.
Opće mjesto u kroatistici je i tvrdnja Dalibora Brozovića da varijante funkcioniraju za narode koji ih koriste kao standardni jezici pa da one zato jesu standardni jezici. Medutim, Gröschel pokazuje da "taj iz jednakosti funkcioniranja izvedeni zaključak 'standardne varijante su standardni jezici' nije metodološki održiv" (127). Ova neodrživost očita je već iz same klasifikacije standardnih jezika: oni se, naime, klasificiraju u standardne jezike bez varijanata (monocentrične) u standardne jezike s varijantama (policentrične) (127). To znači da svaki kroatist koji ima barem osnovna znanja o standardnim jezicima morao je već otprije uvidjeti neutemeljenost Brozovićeve teze. Njena ukorijenjenost u domaćoj sredini samo svjedoči o deficitima u obrazovanju kod kroatista.
Manjkavo obrazovanje Gröschel vidi i u Brozovićevoj tvrdnji da postojanje jedinstvenog standarda u povijesti preduvijet je da bi se moglo govoriti o policentričnom jeziku. Podsjeća da jedinstveni standard nije u povijesti postojao npr. kod njemačkog jezika, a usprkos tome radi se o policentričnom jeziku (65).
Oskudna znanja Gröschel pripisuje Daliboru Brozoviću i Mariju Grčeviću kad različit jezični razvoj kroz povijest gledaju kao prepreku za uvrštavanje u jedan policentrični jezik. Pa unutar drugih policentričnih jezika “jezičnopovijesna pozadina je u nekim slučajevima još daleko heterogenija” nego kod hrvatske i srpske varijante: npr. kod irskog engleskog, australijskog engleskog, kod Black English kao podvarijante američkog engleskog (77). A "bez obzira na njihovu nejednaku pozadinu, svi ti jezični oblici ubrajaju se u skup varijanata 'engleski'. Upućivanje na različite preduvjete i odvojeni razvoj na hrvatskom i srpskom području je doduše točno, ali istovremeno i banalno, isuviše banalno da bi se iz toga izvodila nespojivost jednog širom svijeta isprobanog i dokazanog teorijskog sociolingvističkog modela za opis sličnih jezičnih konstelacija kakav je varijantski model – s konkretnim jezičnim datostima kod Hrvata i Srba" (78).
Isto je i s hindskom i urdskom varijantom, koje kao i hrvatska i srpska varijanta imaju različit povijesni razvoj, ali te neosporne, 'jezičnopovijesne razlike ne dopuštaju da se u sinkronijskoj analizi ovi parovi idioma klasificiraju kao zasebni Jezici'" (78). Kad Radoslav Katičić ističe da se u povijesti proces standardiziranja odvijao na hrvatskoj i na srpskoj strani razdvojeno pa da se stoga ne može govoriti o jednom standardnom jeziku s varijantama, Gröschel ga podsjeća da 'početno razdvojeni procesi standardiziranja bili su i kod hindske i urdske varijante hindustanskog. Osim toga, kod njih je postojala i vremenska razlika jer je urdska varijanta ranije normirana i kodificirana" (88).
Ako hrvatska i srpska strana svaka za sebe normira i kodifrcira jezik, to nije dokaz da je riječ o različitim jezicima. Jer inače bi, s obzirom na odvojenost kodifikacija, npr. portugalski u Brazilu i u Portugalu bili različiti jezici, također i Španjolski u Latinskoj Americi i u Evropi (88). Budući da Katičić odvojenost kodifikacija navodi kao razlog za zaseban hrvatski i zaseban srpski jezik, Gröschel ga podučava da "kad se normiranje i kodifrciranje idioma ne odvijaju monocentrično nego pluricentrično, to principijelno nije nikakva prepreka da ih se klasificira kao varijante jednog jezika" (88).
I o Katičićevom pokušaju da jezik u Hrvatskoj prikaže kao zaseban Ausbau-jezik Gröschel na osnovi analize i vlastite upućenosti u literaturu o Ausbau-jezicima pokazuje da je neodrživ: "Katičiću se, naposljetku, mora prigovoriti nepoznavanje stručne literature o toj temi" (88). Sveukupno, "niti u jugoslavenskoj niti u postjugoslavenskoj debati nisu iznešeni, po našem mišljenju, jezičnoteorijski zasnovani prigovori protiv varijantskog statusa srpskoga i hrvatskoga. Pogotovo pokušaj da se hrvatski uzdigne u rang zasebnog 'Ausbau-jezika' pokazao se kao nespojiv s terminološkom tradicijom u sociolingvistici"(91).
Poslednja izmena:
