...kao i svaki put i svake godine i svake jeseni...palim taj lampion...donosim cvijeće, kao i tisuće drugih žena,majki..muževa,djece....kiša će oprati moje tragove tužnom alejom..u gomili oblaka možda ću prepoznati krila nekog anđela koji me čuva..popit ću kavu u obližnjem kafiću, s ljudima koji su te jedva poznavali...zapaliti cigaretu..odlutati u mislima daleko na neki početak , kad si još bio samo zaigrani i nemirni mladić, kad si još znao što znaći buket ruža za godišnjicu...i miris proljeća...odlutati ću u vrijeme kad je šetalište pripadalo samo nama..dok su nad gradom letjeli avioni...da, davno je bilo...kao da je čitav jedan život iza mene...a s ovim ovdje se baš i ne snalazim najbolje...no, dobro...tuga je to...uhvati se čvrsto i ne pušta..kao čičak na rukavu...i nekako se privikneš, ona je tu...s godinama, krizantemama...jesenima...ne napušta te ni na tren...tvoja je...samo tvoja....
