U početku bejasmo samo mi. Mrtve senke, njihovi vetrovi I naši odrazi- ništa više. I tada sam te najviše voleo, nevino I budalasto.
Platonska emocija krunisana nedostižnim rečima koje stvorih nakon par susreta.
Prelepa crvena traka na tvojoj glavi, anđeoski glasovi I reči Mefistoa.
Posle shvatih da I ja ne mogu olako prihvatiti tvoje krvave ruke, nestabilnu psihu I nedostatak samopouzdanja.
To je bio slom, prekid.
Pokušao sam posle ponovo, naravno. Nisam smeo dopustiti šansi da isklizne iz mojih drhtavih ruku.
A veruj mi, behu tako krhke I lomljive da sam osećao bolove tokom besanih noći provedenih u agoniji razmišljanjima o tebi.
Sklupčao sam se poput fetusa ispod blatnjavog pokrivača na slamnatom krevetu. Tresao sam se, a ne beše mi hladno. Plakao sam ali suza nije bilo.
Samo osenčeni krici koji u ušima odzvanjaju, lome misli o svoje strahovito oštre stene.
Iščupala si sopstveno srce iz grudi I pokazala mi njegov sadržaj. Uplašen I šokiran, pokušao sam da pobegnem, misleći da ti želiš da ti ja izlečim taj tumor..
ali ne, samo sam ja imao želju da ti se vratim. I nakon tuđeg uticaja sam to I pokušao.
Rekoh ti za moje snove, želje I grozne košmare gde su nas drugi gledali I smejali nam se, dok sam ja pokušavao da te odvedem u tminu, u samoću.
Nakon propadanja zbog paralize sna, došla si ti. Potpuna, čitava, stvorena materijalno mojim željama I zahtevima.
Tvoja leđa behu nešto najlepše što videh u skorije vreme.
Ali to je već početak priče, sada već govorimo o prokletim rečenicama I slomljenim izgovorima.
Koliko god da da se praviš nedostižnom I mrtvom, znaj da sam ja uvek tu da pokušam.
Oživeću te jednog dana čistokrvnim lupanjem u odavno zaustavljeno srce, oživeću te svežim dahom proleća čija snaga dolazi k meni kroz ljubav koju pružam.
Tvoje kasnije izbegavanje je stvorilo očajnu I strahovito praznu rupu u meni.
Ja ću te uvek držati u mislima dok mi srce ne iskvari na smrt, a I posle ćeš se nastaniti u crvenkastim potocima.
Reci mi, zbog čega treba da prestanem da radim to? Zar je loše kada neko želi da ti pokaže šta oseća?
Da sam to držao duboko u sebi možda bi do sada mene držala neka čvrsta greda.
A svaki ponovni susret sa tobom me izleči u trenutku.
I svaki put nakon nestanka tvojega ona omča me ponovo stegne, lomeći glasne žice koje u očajanju plaču, bacaju nemi krik posustale ljubavi.
Platonska emocija krunisana nedostižnim rečima koje stvorih nakon par susreta.
Prelepa crvena traka na tvojoj glavi, anđeoski glasovi I reči Mefistoa.
Posle shvatih da I ja ne mogu olako prihvatiti tvoje krvave ruke, nestabilnu psihu I nedostatak samopouzdanja.
To je bio slom, prekid.
Pokušao sam posle ponovo, naravno. Nisam smeo dopustiti šansi da isklizne iz mojih drhtavih ruku.
A veruj mi, behu tako krhke I lomljive da sam osećao bolove tokom besanih noći provedenih u agoniji razmišljanjima o tebi.
Sklupčao sam se poput fetusa ispod blatnjavog pokrivača na slamnatom krevetu. Tresao sam se, a ne beše mi hladno. Plakao sam ali suza nije bilo.
Samo osenčeni krici koji u ušima odzvanjaju, lome misli o svoje strahovito oštre stene.
Iščupala si sopstveno srce iz grudi I pokazala mi njegov sadržaj. Uplašen I šokiran, pokušao sam da pobegnem, misleći da ti želiš da ti ja izlečim taj tumor..
ali ne, samo sam ja imao želju da ti se vratim. I nakon tuđeg uticaja sam to I pokušao.
Rekoh ti za moje snove, želje I grozne košmare gde su nas drugi gledali I smejali nam se, dok sam ja pokušavao da te odvedem u tminu, u samoću.
Nakon propadanja zbog paralize sna, došla si ti. Potpuna, čitava, stvorena materijalno mojim željama I zahtevima.
Tvoja leđa behu nešto najlepše što videh u skorije vreme.
Ali to je već početak priče, sada već govorimo o prokletim rečenicama I slomljenim izgovorima.
Koliko god da da se praviš nedostižnom I mrtvom, znaj da sam ja uvek tu da pokušam.
Oživeću te jednog dana čistokrvnim lupanjem u odavno zaustavljeno srce, oživeću te svežim dahom proleća čija snaga dolazi k meni kroz ljubav koju pružam.
Tvoje kasnije izbegavanje je stvorilo očajnu I strahovito praznu rupu u meni.
Ja ću te uvek držati u mislima dok mi srce ne iskvari na smrt, a I posle ćeš se nastaniti u crvenkastim potocima.
Reci mi, zbog čega treba da prestanem da radim to? Zar je loše kada neko želi da ti pokaže šta oseća?
Da sam to držao duboko u sebi možda bi do sada mene držala neka čvrsta greda.
A svaki ponovni susret sa tobom me izleči u trenutku.
I svaki put nakon nestanka tvojega ona omča me ponovo stegne, lomeći glasne žice koje u očajanju plaču, bacaju nemi krik posustale ljubavi.