krhotine...

...kako se lomi duša , kao staklo...u u fine čestice prašine razasute po obrisima nečijeg lica...kroz maglu trepere sjećanja na jedno čisto i zaljubljeno srce, zgužvano u obićnu grudu snijega...da, tako se lomi...kroz sjećanja i padove. Zaiskri ponekad neki dodir kao svila, kao latica ruže...a onda ih odnese vjetar što od jutra dolazi od šume , sa salaša...pustio mu jasen krila pa se rasuo po ravnici, nad krovove kuća i uvlači se u duše utopljenika što sami ispijaju svoju čašu samoče kraj praznog ognjišta...i dođe tako i zora u svojim krlatim haljinama, odjevena u inje na prozoru i krike gavrana...i pogledam u zrcalo...u avetinjski pogled praznih očiju...a iza mene, na stolu pokraj čaše...ceri se moja duša, slomljena kao staklo...

 

[LJILJA MMM]

lepo.....jedna od divnih osobina duše je što može da se regeneriše

 

[Emin@]

Recito i kvalitetno napisano jedno stanje duse.

Bravo!

 

[lejla.al.dbuni]

Veoma lepo skicirana slika samoce,cini se zivom..
Volim ovakav stil pisanja..dobra poredjenja,lepe metafore,recite personifikacije.
Dopalo mi se,Djurdjevku..nadam se daljem tvom pisanju u ovom pravcu.