
sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
KRHKO A JAKO
E, što ti je priroda čudnovata. Ose napravile gnezdo kod prozora letnje kuhinje. Nikada nisam videla ovako nešto a ni Maca. I sad, dok posmatram, razmišljam koliko puta su ovo blato ose morale doneti na onim svojim tanušnim nožicama da bi napravile ovo čudo. Koliko uzleta, sletanja...pa onako sva teška od tereta koji nosi ponovo uzleće....donosi do gnezda....umorna tapka nožicama i oblikuje kuću sa sve okruglim ulazom koji je savršen.....koliko puta? Koja je to snaga, upornost, koja volja i instikt za samoodržanjem?
Pored je fontana u kojoj ima mnogo mrtvih osa. Dodju da se napiju vode, nakvase krila i ne mogu poleteti....udave se. Sad se mislim da ne dolaze po blato koje se negde, negde napravi uz same rubove fontane ili od zalivanja cveća. Bože, tako malena i krhka stvorenja a tako jaka.
Posmatram ovo neverovatno graditeljstvo prirode...jednostavna a sigurna gradnja. Jajašca maksimalno zaštićena. Sve je zatvoreno osim tog okruglog ulaza dovoljnog da udje osa. Jednostavno ostajem zaprepašćena i osećam se tako malenom pred tom veličanstvenošću prirode ...i nejakom...