Kreiram, dakle postojim.
Kada sam odsečena od svojih kreativnih strujanja, doslovno se pretvaram u duha. I ništa me ne može učiniti zadovoljnom. Ono što ljudi nazivaju prolaznim zadovoljstvima, mene, u periodu kreativne suše, učini besnom, željnom razaranja. Prosečnom čoveku možda nije ništa, kada ne kreira, kada ne stvara. Mada, ja mislim da je svako od nas kreator, samo što su neki davno digli ruke, i preuzeli (namenjene) oblike koji su ih potpuno preuzeli, pa više ne osećaju razarajuće efekte odustanka od sebe. Dok ja osećam - da ostajem bez daha, da gubim tlo pod nogama, i želim kandžama da pocepam svakoga za koga mislim da me odvaja od kreativnih tokova.
E sad dolazimo do bitne činjenice.
Mogla sam da koegzistiram samo uz ljude uz koje moja kreativnost raste. Svi ostali - predstavljaju samo smetnju, i kontakt s njima, preko tačno određene mere, me pustoši.
Ali kada osećam da moja kreativnost raste, i tuđa kreativnost raste, pa počnu zajedno da galopiraju, to se onda pretvara u najdivniji ples, koji je, ipak - pun neočekivanih obrta, jer takvo je ustrojstvo ovog kosmosa. Nikad ne znaš šta te čeka iza sledećeg ćoška.
Kada moja krv i tvoja krv pevaju zajedno, mi stvaramo melodiju koja može da pomera planine.