...ne znam kako da ga kreiram ili skrojim...ili sašijem...kako da obojim ovo platno moje praznine...da stavim malo boje jorgovana iz mog dvorišta...ili prve jutarnje rose..da stavim malo ovog dima , cigarete koja vijuga od usana do pepeljare..ili kariranog stoljnaka iz moje birtije, tamo na jednoj dragoj rijeci....ZNAM...obojit ću je nježnošću leptira i propupalom granom trešnje iz komšijine bašće..i biti će to platno za veliku izložbu majstora, umjetnika životne akademije, tamo gdje se ne dobivaju petice ili dvojke..već osmjesi, i dodiri, poneka suza, poneka tuga..
evo, već je noć...čuje se samo tišina i poneki treptaj mjesečine u granama...i proljeće je tu, zaviruje iza oblaka u moju čašu, kroz cigaretni dim...i gleda me u oči, poigrava se golim rukama s razbacanim biserima na rijeci, nekoj tamo, meni jako dragoj...i bliskoj.
Tamo na rijeci, znala sam te slušati satima kako pjevaš..i opijati se tvojim glasom...pa godinama živjeti od sjećanja na te trenutke...hvala ti , rijeko...tvojim plavetnilom obojila sam platno svog života...
evo, već je noć...čuje se samo tišina i poneki treptaj mjesečine u granama...i proljeće je tu, zaviruje iza oblaka u moju čašu, kroz cigaretni dim...i gleda me u oči, poigrava se golim rukama s razbacanim biserima na rijeci, nekoj tamo, meni jako dragoj...i bliskoj.
Tamo na rijeci, znala sam te slušati satima kako pjevaš..i opijati se tvojim glasom...pa godinama živjeti od sjećanja na te trenutke...hvala ti , rijeko...tvojim plavetnilom obojila sam platno svog života...
