Kratke priče raznih pisaca

Jake žene to nisu po izboru već zato što nemaju izbora.
Svaki put kada padnu i polome se na tisuću komada, pokupe sve te komadiće, svaki put izgubivši po nekoga, jer uvijek moraju ponovno ustati, zaliječiti rane, koje svake naredne godine života se otvaraju i traže novo iscjeljenje
Pune su ožiljaka… i kada kažu da te vole, ne govore to tek reda radi... nego zato što vole do ludila dok ih ono ne uništi..
Imaju muda i to kakva muda, ponosne su i sve rade same i nema nikog tko bi im rekao: „Ja ću se pobrinuti za to... Ja ću to učiniti...“, jer ako su djeca, prijatelj ili partner u poteškoćama, one su prve koje će potrčati i pružiti im ruku, nikada ne žaleći zbog onoga što rade jer to rade svim srcem
Često su same jer da biste bili s njima potrebna vam je hrabrost..
Ne zaslađuju vam gorku pilulu, zastrašujuće su iskrene i poštene… Žele biti preplavljene emocijama, žele biti voljene onakvima kakve jesu sa svim njihovim manama
Zagrljaj i neočekivani poljubac čine ih sretnima i opet ih čine djecom, onim djevojčicama koje se skrivaju od očiju loših ljudi i ako vam daju priliku da to saznate, to će biti samo zato što su vam dale svoje srce..
Ne zaboravite kada dođu kući one se oslobađaju svakog svoga štita i oklopa i onda ih, s mačkom u naručju ili psom uz nogu, zateknete kako plaču zbog umora... fizičkog i psihičkog... jer su i one krhke unatoč svemu... čak i ako im život to ne dopušta ...

(Elisa)
 
Ljubavna prica


Kao sve vazne stvari sto nam se u zivotu desavaju, desavaju se iznenada... ta misao mu je proletela kroz glavu dok se uspinjao francuskom ulicom i na kolovozu ugledao krvavo zensko telo... Na ivicnjaku je sedeo covek i lomio dlanove kojima se povremeno hvatao za glavu, verovatno u trenutku nervnog rastrojstva... Znatizeljnici su posmatrali scenu i policiju koja je pravila uvidjaj komentarisuci svaki na svoj nacin ko je kriv. Od sudbine se ne moze pobeci rece u sebi i nastavi da se sa otuznim osecanjem penje prema narodnom pozoristu ispred koga se sakupila prilicno velika grupa ljudi sa plavim zastavama koji su urlali i izgovarali nekakve parole. Miting radikala, setio se proglasa na koji je zaboravio, video je slike politicara, cuo je sa razglasa histericne pozive na bunt, na borbu, na oruzje.... Kada ce vec jednom ljudi prestati da budu ovce i poceti razmisljati sopstvenom glavom pomisli slusajuci jednu te istu demagogiju.... Istovremeno ga je i tesila misao da su muske i zenske narikace sa trga prosecne starosti od 2 do 3 decenije i odmah im je oprostio ludilo koje je trocifrenim decibelima pretilo da mu pokvari kafu koju je trebao da popije u inexu sa kolegom...

Dok se smestao za jedini preostali slobodan sto i zamisljeno gledao na rogobatnu scenu ispred cestitoga knjaza paznju su mu privukle dve devojke koje su upravo usle u kafe. U moru naturscika i planinskih likova koji kao da su na trg pali iz filma oslobadjanje, one su bile pravo osvezenje... Visoke, vitke, mlade, nasmejane, jednom recju slobodne sa svime sto mladalacka sloboda nosi, naravno, ko ume sa njom da raspolaze a da ne bude njen rob. Jako je dobro procenjivao ljude na prvi pogled i ne retko ta osobina ga je spasila iz naizgled bezizlaznih zivotnih situacija. Otvorio je elaborat projekta koji je bio predmet sastanka i dok je sa dosadom okretao strane zacu pitanje: Da li mozemo da sednemo kod vas, nema nigde slobodnog mesta? Podigao je pogled i ugledao njih dve, tacnije kovrcavu brinetu koja ga je zagonetno posmatrala... Pa sad kako bih vam rekao, poceo je sa klasicnom zaebancijom jer je shvatio da ima posla sa beogradjankama, moglo bi ako mi odgovorite na jedno pitanje... Druga devojka je pocela da okrece oci kao da ima vrtoglavicu od 24 casovnog gledanja na prastari black sabbath-ov lp, ali brineta se nije dala... Pucaj care. Care... pomisli i naceri se, hajde onda, recite mi gdjice kako ste od svih stolova u ovoj rupi od kafea izabrali bas ovaj gde sam ja da pitate ima li mesta... U trenu se setio Rika iz Kazablanke i to ga dodatno oraspolozi ko Birsa kad je prvi put procitao svoj recnik i resio da ga pocepa... Jao breee, pa jel vidite ove okolo, rekose obe maltene u glas.... On se osvrnu po kafeu i tek tad shvati da je pijaniji deo ekipe sa trga nastavio u kafeu sa mitingovanjem uz neizbezno pivo u kolicinima na kojima bi im i Bavarci pozavideli ... Odgovor se prihvata, rece i ustade kao da je rec o plavokrvnim damama sa britanskog dvora te im pazljivo izvuce stolice da sednu i poce neobaveznu pricu tipa ko smo i sta smo, odakle smo, cemu tezimo i da li verujemo u sudbinu.... Vrlo brzo je saznao sve, da su studentkinje na arhitekturi, zavrsna godina, da im je hobi umetnost, jednoj klasicna muzika a brineti bauhaus jer je zbog njega i upisala taj faks. Tu mu se probudilo interesovanje jer je taj period izvanredno poznavao te je poceo kao sam sa sobom da razglaba o brojerovom modernizmu na sta je ona ostala... pa, bez teksta... A sta vi mislte gdjice da se ljubitelji brojera, korbizjea, misa ili samog gropiusa upoznaju na nekim finim i kulturnim mestima, zapita je i doda pritom... a ne na ovom danas, gde je ljudski duh otisao u slivnik bez da je video mesec koji mu se nasmejao jer je benex bas tog utorka izvadio kvarnu trojku i resio tako krezav da mitinguje... Brineta poce skoro da ciči kako je to njen omiljeni film, otkud on to zna, ma ne moze da veruje.... Izmamio joj je iskren osmeh, nestasne lokne na njenom licu su uokvirile jagodice, oci joj je ispunila neka neobjasnjiva toplina i smirenost i to mu je bilo za sad dovoljno. Ja sam Ana rece ona.... Ja sam... ma ja sam niko, ogovori on.

U tom trenu za sto banu drugar koji se nervozno osvrtao gledajuci cas jednu pa drugu devojku sa neizgovorenim pitanjem na usnama, a ko su ove? Skratio mu je muku i rekao, nemoj se nervirati jer znam da zuris, ali nas troje cemo kad zavrsim ovde sa tobom da skupimo prnje i odosmo kod vuka na klopu a posle mozda i zaglavimo na nekom ludom i nezaboravnom sexu... Sad se nasmejase obe, zasjase im ocice kao extra virgin olive ulje na tiganju podsvesne zelje, jer ako zene nesto vole, vole zaebanciju sa flertujucim elementima pa makar i ne bile nesto posebno odusevljene ponudjenim izborom. Drugaru nista nije bilo jasno, brze bolje je izdeklamovao njegov predlog, on svoj, nesto su preskrabali, nesto dodali i kada su zatvorili elaborate drug rece sa skoro tuznim glasom... Tako mi je zao moram da idem, a bas bih ostao... E i za to me zabole rece on sa cinicni kezom na sta se dve ljubiteljke umetnosti zacenise a ana doda sazaljivo, pa sto si tako surov prema coveku... Ja surov rece on?... Ja, ja....a vas dve? Vi niste? Sto smo nas dve surove, zapita Ana uz usne koje samo sto nisu iscrtale liniju 32 zuba.... Kako sto, izgledate obe kao da ste dosle na razgovor sa max marinim agentom za srbiju.... smeh, opet smeh i u tom trenutku mu se u ocima pojavila kao blic ponovo slika one zene na kolovozu gde lezi oblivena krvlju.... Znao je da se te stvari nikada ne pojavljuju bez razloga i da nesto znace, ali je ocutao i odglumio raspolozenje...

U kafeu je postalo previse toplo, pozdravio se sa drugarom koji ih je ostavio sa jednim cao i njegovim prekornim pogledom tipa skote jedan...i ode... Sta sad, dan dosadan nema niceg u planu, dve devojke pored njega, svuda okolo cemer i jad, nemiri na trgu samo sto nisu poceli jer policija poce da ulazi i u kafe... A da li bi gdjice bile voljne da malko prospartamo Knezom i zavucemo se kod kaponje u Vuk na neko picence a mozda nesto i prezalogajimo... One, jao pa vi ste divni, bas nam je neprijatno, ali bilo gde samo da ovo ovde vise ne slusamo i gledamo... Jes, poznato je to kolko sam divan, pomisli on sa gorcinom u sebi, divan do moga... i krenuse... Basta radi, poluprazna, nekoliko propalih knjizevnika cirka neku brlju, vlasnici butika iz okoline drve kako nema prometa, par blaziranih faca koji samo merkaju ko prolazi, Moka Slavnic popunjava tikete i psuje sve vreme, jedan folk pevac sa nekom nafrakanom drocom se povatava... sve gosti za ugled...

Dodje macan kelner i ono klasicno: Opa komsija, kakvo to lepo drustvo danas imate... blam, on kao poce da se okrece oko sebe i gleda koga to ima oko njega i uz kvarni osmeh se vrati na njih dve sa cuvenim aahaaaaa, na njih mislite.... a one samo sto nisu pobacile od kidanja... Vi niste normalni izrece muzicarka uz smeh, dok se Ana odmah uozbiljila i nekako poce da ga odmerava onako kako samo zene odmeravaju gajbu lika kad prvi put u nju udju da bi u njoj sa njim, pod njim ili na njemu zajutrile.... Tu on nastavi da prica o kejdzu sa njenom drugaricom i kad ona poce da se iscudjava odakle zna za njegov zivot ubaci je u masinu sa pitanjem kako se oseca dok sama nekad slusa Foreovu elegiju da bi dobio na vremenu i na miru nastavio da razmenjuje znacajne poglede sa Anom...

Sudeci po izgledu jesce samo salate pomisli, dok su njih dve kao klinke gustirale jelovnik ali kad narucise obe po Karadjordjevu rece u sebi, ove mora da imaju gliste, ima da mi iscede poslednju paru... Jelo je bilo kako treba, vino je odradilo svoje i saznao je posle njega dosta o njima. Sve zene kada se oslobode i osete poverenje sa druge strane, pocnu na mah da odaju male tajne svojih emocionalnih stradanja ispitujuci muskarca kako na njih reaguje... Cim pocnu da o tome pricaju sa dozom postojane slobode i pritom netremice fiksiraju pogledom sagovornika znaci da u toj konverzaciji ima neke simbolicne naznake koji neki nazivaju privlacnost, zanimanje, ili je mozda u pitanju obicna zenska intriga... Ana je netremice slusala sta joj je govorio osecajuci da ipak ostavlja veliki gard iz njoj neobjasnjivog razloga posto je pre toga delovao potpuno drugacije. Drugarica je ustala i malo se udaljila jer je morala da obavi razgovor mobilnim a njih dvoje su cutali povremeno se gledajuci. Umetnost tisine, o tome je mogao knjigu da napise secajuci se iskustava.... Ana je onda pocela... Moj tata i mama su u Americi, on je arhitekta... I ja cu kad dam preostale ispite otici tamo... Poceo je da prica o Americi i njegovom boravku u toj jazbini od zemlje koja je smrt za svakoga ko ima urodjeni talenat a ne zeli da pravi zivotne kompromise te je razgovor dobio sasvim neki drugi tok gde je ana na momente delovala jako nesigurno noseci u ocima tamu i mrak koju nije do tad osetio... Tamu je zamenila neka njemu nejasna tuga, te joj je jednom zaiskrila i suza.


Posle rucka ih je ispratio Knezom prema Kalemegdanu jer je Ana stanovala tu blizu... Da covek ne poveruje, pomisli on, deli nas samo stotinak metara a nikada je nisam pre video... Moje dame, bile ste divne, osvezile ste mi dan, nadam se da sam vam bio dobar domacin... mozda se nekad ponovo sretnemo, rece on te pridje i poljubi jednu pa drugu u obraz... Caos i okrenu se da ode.... U tom poluokretu Ana rece... Nije mi jasno.... On se okrenu i nasmeja, sta Ana, sta ti nije jasno? Pa to... toliko smo danas bili zajedno, pricali o svemu, salili se a nisi nas uopste spopadao, muvao.... Naglasak na nas je bio jasan, sa pauzom od pola kilometra neke pritajene ceznje u glasu... Zene su od djavola a muskarci su od boga, svaki put je to uvidjao iako nije hteo da u to poveruje... A sto bih vas muvao kad ste obe smuvane jos dok smo pili onu kafu... ma, jos dok si me pitala da li je slobodno da sednete..... muzicarka otvori usta da kaze jao bre nemoj da se proseravas... ali videvsi da se on smeje i ona se nasmeja od srca pogleda u Anu i rece joj saucesnicki pogledom, on nas bre zeza sve vreme...

Kazi mi broj da ti posaljem sms....rece mu Ana... da bi imao moj. On joj rece, telefon mu zasvira kao japanka sa aerodroma koja obavestava prisutne da je napad na Perl Harbur uspeo i da su svi zli ameri pocrkali, on ga ni ne pogleda, nasmeja se jos jednom, okrene se i ode... Kada je dosao do moskve i seo u bastu, telefon mu je ponovo zamumlao ali sad kao tosiro mifune kad ostri sablju pred obracun .... Pogledao je, ponovo poruka sa istog broja...od Ane... Otvorio je i u njoj je pisalo: sanjala sam te pre nekoliko noci a nisam te ni znala... Da je stajao seo bi, sedeo je a samo sto se nije srusio.

Tako je pocelo... A trajalo je malo vise od pola godine.. Onda je otisao da radi neki film i na snimanju je dobio poruku.. Ja sam na aerodromu, volim te...

Dopisivali su se posle toga godinu dana... Dosla je u Beograd sledeceg leta i bili su 15 dana ponovo zajedno.... Kada je otputovala nazad dobio je sms da je u Njujorku kisa, da je sumorno, da je Njujork umiruci grad i da je trebala da ostane jos... Vise se nije javljala. mejl je bio nem, sms i fon su bili kao da su iskljuceni.... Posle mesec dana iscekivanja okrenuo je vodjen losim predosecanjem njenu mladju sestru koja je zivela sa bakom i dekom u Beogradu da se raspita sta je sa Anom... Pa zar ne znas, rekla mu je placnim glasom... Moja Ana je umrla samo nekoliko dana posto se vratila.... Zar nisi znao da je dugo bila bolesna? Uar ti nije nista....? Halo..... halo....

Tada, mozda prvi put u zivotu, umro je.... na tren. Spazam emocionalnog u coveku kada oseti nemoc pred neumitnim.... Telo zene koja lezi na kolovozu i covek koji krsi ruke na ivicnjaku. Svake godine kada dodje taj datum, on mu dodje kao zla kob i on tad umire ponovo....na minut, na sekund, ali umire.... Jednog dana ce zaista na taj datum i umreti. Taj dan uvek pokusava da zaboravi i da se seti onog prvog kada ju je upoznao....nasmejanu i ozbiljnu, mladu i zrelu, pronicljivu i tuznu....

Ana ga je volela i on je bio njena ljubavna prica... Ali da li je on voleo nju? Taj odgovor ne sme sebi da prizna jer zna sta ljubav moze da napravi od coveka. Ako nekada prolazite ulicom Vuka Karadzica 29. jula i vidite u basti restorana Vuk nekoga ko sedi sam, pije i zuri neobjasnjivo mirno u jednu tacku, setite se ove price. Setite se da se nista ne dogadja slucajno, iznenada i bez razloga. Mozda cete onda razumeti sta su zivot, smrt.... i ljubav.

On...niko... iako sve zna, vise ne razume nista.
 
Kosa

Pazarni dan u kasabi pun je svakojakih šumova i zvukova, rike goveda, blejanja stoke, poslovne
vike i ljudskih dozivanja. Ali iznad svega toga čuje se kroz glavnu čaršiju metalni zvuk; to seljaci
pazaruju i probaju kose kuckajući njima o kamene pragove magaza.
Dan, dan, dan ... cin, cin ... ten, ten!
Tako povazdan odjekuje čaršijom.
Seljak ne misli mnogo ni dugo unapred o poslovima, ali u trenutku kad posao svršava, on sav
legne na njega i tada misli uporno, usredsređeno i nekako celim telom i svom snagom. Takav je posao i
kupovanje kose.
Ovaj Vitomir je sa suncem sišao u kasabu sa svog strmog i visokog sela, prodao ono što je imao
da proda i sad je pred njim prolećni dan i u njemu jedna misao i jedan posao: da kupi kosu.
Prvo malo porazgovara s ljudima i raspita, zatim prođe nekoliko puta ispred svih gvožđarskih
magaza, i najposle se reši i uđe u onu koju najbolje poznaje. Trgovac ga pita šta mu treba, a on odgovara
lukavo, nejasno, i samo prelazi očima preko povešane robe, tražeći kose. Najposle, malo se oda on, a
malo pogodi trgovac, i šegrt iznese pred njega željene kose, umotane jutom, uvezane likom u snop, kao
sablje.
Seljak čuči, vadi jednu po jednu, zagleda joj krivinu, boju i sjaj, opipava prstom rez, hvata je
obema rukama, prinosi obrazu kao pušku i gleda niz oštricu, kao da nišani. Pljucka na čelik, liže ga i
trlja. Pored njega stoji šegrt, sitan i krezub, a očice mu već igraju, lukavo i nedetinjski.
Kad izabere i odvoji dve-tri najbolje, seljak izlazi sa njima napolje i tu stane da kuca svakom
kosom o kameni dućanski prag, jednom po jednom, dugo i pažljivo. Šegrt je pošao za njim i ne skida
pogleda sa kosa, a on bi dao mnogo da se može osloboditi toga vižleta i ostati nasamo sa kosom koju
ispituje; tako bi joj, čini mu se, lakše otkrio nedostatke. Trudi se da zaboravi i šegrta i sve oko sebe.
Kucne kosom o kamen, pa je odmah prinese uhu, kao horovođa zvučnu viljušku, osluškuje dugo zvuk
čelika i prati ga i onda kad ga niko više ne čuje. Izraz lica mu je potpuno zanesen i odsutan jer, idući za
tim zvukom, on i nije tu u čaršiji, gde nema šta da radi i gde dolazi samo po nuždi, nego negde u svom
čairu, u jeku kosidbe, gde čuje tu istu kosu kako, već nasađena i otkovana, sikće kao guja u travi i
prevaljuje otkose u pravilnim polukružnim šarama niza strmu livadu.
Seljaci u prolazu zaustave se i zastanu trenutak-dva pokraj njega, osluškuju i sami, čine primedbe
i daju savete, ili prosto kažu da sve to kucanje ne pomaže mnogo, jer nema više nekadašnjih varcarskih
kosa 1 . Vitomir svakom odobrava, ali u stvari ide samo za svojim uhom i svojom mišlju.
Dugo tako kuca i osluškuje, dok i trgovac ne izgubi strpljenje, veliko i nasleđeno čaršijsko
strpljenje, pa ne iziđe na vrata i ne stane mirnim glasom, u kom ima slabo savladane ljutnje, da ga
savetuje i da mu preporučuje da izabere slobodno jednu od dve najbolje.
— Ne treba ti misliti, Vitomire, dobra je koju god uzmeš; tu falinke biti ne može.
—Jà! — kaže seljak, ali ne zato što je saglasan, nego da bi dobio vremena da razmišlja slobodno i
nezavisno od trgovčevih reči.
Tu je ona što na tamnoj površini nosi krupan i Vitomiru nerazumljiv natpis zlatnim slovima
»Boehme Sohn, Wiener Neustadt«, i koju seljaci zbog toga zovu Zlatka. Ima druga koju zovu Tirolka i
koja je sva u tamnomodrim prelivima od kaljenog čelika; slova na njoj sitna i srebrna, a kao zaštitni
znak: slika deteline sa četiri lista, i ona srebrna.
— Ne treba ti glavu lupati — navaljuje trgovac — vidiš pismo i sliku, djetelinu.
— Jà, jà! — govori seljak rasejano, a u sebi dobro zna da pismo prevari i onoga koji ume da čita,
a da slika opseni oči čoveku pa od onoga što gleda ne može da vidi ono što je u stvari.
— Jà, jà!
Svega toliko odgovara trgovcu, ali sam u sebi on neprestano govori, govori kosama koje drži u
rukama i koje su mu ispunile i vidno polje i sve misli i vezale celu pažnju, za koju je on u ovom
lažljivom i podmuklom čaršijskom mravinjaku sposoban.
»Znam ja to, znam«, govori on u sebi, »sve što se piše i slika lijepo je da ne može biti ljepše i —
sva ta ljepota traje dok čovjek ne kupi i ne plati, a onda počinje ono što nije lijepo, ono na čem svak
zarađuje a seljak gubi. Čuvam se ja ljepote i zlatom vezene jazije k'o guje u travi. Ali učuvati se ne
možeš! Ne zna oštra trava na Dikavama šta su slova i slike, nego traži kosu. A kosa? Bar to znam šta je,
nije mi ovo prva koju kupujem; dok je gledaš u dućanu ti bi reko sablja, bog dao, a kad je izneseš na onu
kletu visinu dikavsku, nasadiš na kosište, otkuješ i staneš da kosiš, ona se, rospija švapska, topi u travi
k'o vosak i nestaje pod belegijom k’o ledenica. Sve ja to znam!«
Tako govori Vitomir u sebi, pa opet kuca, čas jednom čas drugom kosom o kamen, i udarcima
hoće da ih natera da kažu o sebi istinu koja se krije iza šarene laže i nerazumljive pisane reči.
Zatim opet uzima svaku pojedinu i dugo je gleda. U zlatnim i modrim vijugama na kosi on »čita«
njenu sudbinu i vidi sav put koji je prešla dok je iz bela sveta došla do njega, seljaka sa Dikava. Vidi —
više sluti nego što vidi — rudnik iz kog je vađena gvozdena ruda, i nekakve peći u kojima je topljena, i
kovnice u kojima je dobila ime i oblik kose, i stotine ruku kroz koje je posle toga prošla, od fabrike,
preko trgovaca na veliko, preprodavaca u Beču i Sarajevu, preko reka i zemalja, vožena, nošena i
pretovarivana, dok nije preko Romanije i Semića na kiridžijskim kolima stigla u Višegrad. — I u svakoj
je ruci ponešto ostalo, svak je od nje nešto imao. Svak.
Sve to naslućuje Vitomir mutno i nejasno, ali živo kao fizički bol. A sad, posle svega, treba da je
kupi on i da se nosi sa njom do njenog ili svoga kraja; mora, jer drugačije biti ne može. »Ah, posustalica
svjetska!« — Vitomir gnevno udari jače kosom o kamen, tako da trgovac ponovo podiže glavu iza tezge,
i da i on sam, prenuvši se iz svog maštanja, zastade malo postiđen.
Posle dugog kucanja, premišljanja i oklevanja, najposie se reši za jednu od one dve kose. I to se
reši nekako odjednom, kao kad čovek u vodu skoči. Tada nastaje još duže pogađanje sa trgovcem. (To
zamori i samog trgovca, navikiog na beskonačno, ceremoniozno, neiskreno i uporno cenjkanje. I on će
večeras, kad dođe kući, umije se i sedne za večeru, sa dubokim uzdahom reći ženi ono što joj je toliko
puta rekao: »Ah, mučna je ova rđa seljačka; teža je njegova krajcara nego nečija forinta«.)
Kad najposle pazari i plati, Vitomir pojaše svog konjčića, na kome je doterao prodane jabuke, a
kosu zadene u prazne arare savijene na samaru, iza sebe.
Uz put je svratio i popio rakiju, porazgovarao s ljudima o svačemu pomalo, a najviše o kupljenoj
kosi. Častio je dvojicu kumova koji su navalili i traže alvaluk; i sam je popio jednu, pa i dve i tri više
nego obično. Sve zbog kose. A sa sumrakom krenuo je uzbrdo, put svoga sela.
Mili konjčić, pripijen uz strminu, kao mrav. Vitomiru se bistri u glavi, a rakija mu nekako ne muti
pamet, bar tako se njemu čini, nego podiže klo-nulu snagu i hrabrost, izaziva svakojake misli, razapinje
mu grudi i hoće da progovori i propeva iz njega. Sad tek počinje da jasno gleda i dobro razumeva i sad bi
tek, čini mu se, mogao da lepo razabere zvuk kose i da razgovara sa trgovcem kako treba. A to uvek tako:
dok je dole u čaršiji, on je zbunjen i nespretan, u svemu manji i pun nemoćnog nepoverenja u sve oko
sebe, pa i sebe sama, a čim se izmakne iz one čaršijske vreve i teskobe i stane da se penje put Dikava,
sve mu postaje jasno, vraćaju mu se snaga, sigurnost i vera u sebe. Tada sve vidi i razume. Ali, idućeg
pazarnog dana sve će se ponoviti i neće biti ništa bolje.
Eto, to ga uvek ljuti i muči.
Ošine konja, pa se okrene i pogleda tu skupo plaćenu kosu koja ga je i danas toliko namučila a
sad je tu, vezana iza njegovih leđa, nerazdvojna kao venčana žena. A ko će pravo i potpuno znati narav
mrtvoj stvari? Ko zna da li je izabrao najbolju kosu? Ko zna da nije preplatio? Vidi izraz trgovčevog lica
u trenutku kad su pazarili, ali ne ume da ga odgonetne, isto kao što ne ume da pročita ime fabrike. Ko
zna da ona pirgava i kolasta, koju je dugo obrtao i naposle ostavio, nije bolja i tvrđa od ove, iako je ova
izgledala »glasnija« i »ljuća«. Sad je svršeno; za jednu se na kraju morao rešiti, ali sumnja ga muči
jednako i nagoni da se obazire neprestano i da s nepoverenjem, oštro i krivo, posmatra svoju kupovinu.
Okrene se nadesno, vidi joj mrku petu, okrene levo, vidi joj vršak, kao čeličan polumesec na
kome stvarni mesec, koji se upravo pomalja na nebu, ostavija blag srebrnast sjaj. A svaki put kad se
okrene, kaže svojoj novoj kosi po nekoliko reči koje su i ljubavnički nežne i dušmanski jetke.
— Jordami ti još malo, jordami. Nećeš dugo! ... Ne znaš ti još u kakvo si se selo udala, mladice!
Ti misliš da će neko gledati u tebe k'o od zakletve i čitati zlatna slova? Neće, ne boj se! Ne gledaju u nas
ni na šareno ni na pisano. Nema ovdje lakoće ni kolajluka ni travki ni kosi ni živu čovjeku...
Pamtim ja kako nas je moj pokojni đed Ristan — krvav čo'jek! — išćerivao sve, i staro i nejako,
da kupimo sijeno. Zvijezda pripekla, pa djeca padaju u neznan. Majke mu se mole da pusti djecu, a on se
ispriječi na njih: »Kupi to sijeno, rđo! Meso vam se ne jede, koža vam se ne dere, pa zašto ste na ovoj
božjoj zemlji nego da radite!« ... Pamtim iha, pamtim i gore od toga ...
Vitomir se smeška kosi koja fino presijava na mesečini, i kroz stegnute zube završava sa oštrom
slašću u sebi:
— De, de! Udariću ja tebe sutra na bakvicu i pod čakanac, da sve iskre iz tebe vrcaju i da niz
čaire odjekuje. Pa kad te stane piska pod mojom belegijom, viđećeš šta su Dikave! Spašće s tebe sva ta
gizda i varancija. Jakako! ... Planina je ovo, gospoja, ljuta i velika planina!
Tu Vitomir ugleda na slaboj mesečini zaravan, zvanu Pod grabićem. Odmah se oseti bliže selu i
zapeva iz sveg grla, zavi vučki i otegnuto, bez jasnih reči i određene melodije, kao da se nekom sveti i
nekog izaziva.

Ivo Andrić
 

JASMIN I SMRT​

Kao san koji odbija da me napusti čak i onda kad sam već odavno budna, takva je ta misao o njemu. Lagani doručak, kakav uvek spremam pred let avionom, zvuk koji ispušta toster dok poletno izbacuje krišku hleba uvis, miris čaja koji ispunjava malu kuhinju, u kojoj još vlada polumrak, jer svanulo je tek sa druge strane zgrade, pogled u frižider, hoću li bilo šta da stavim na tost, ne, ipak ništa, suviše nestrpljiva čak i da bih sažvakala zalogaj, samo progutati taj hleb, samo ga zaliti čajem, tek toliko da mi ne bude muka. Pa ipak, sve vreme dok to radim, i dalje sam u snu. Nisam se probudila i neću se probuditi.
Prošlo je skoro mesec dana otkad smo ležali u njegovom krevetu, tamo na četvrtom spratu, u sobi sa malim krovnim prozorima, zbog kojih izgleda kao da spoljni svet i ne postoji. Samo nebo, kiša, zvezde. Vetar koji ponekad noću prelazi preko stakla i daje nam opravdanje da se stisnemo još više jedno uz drugo. Negde dole, daleko ispod nas, u svetu koji ne vidimo, grad živi svoj život, koji i liči i ne liči na ostatak Osla. Uvek obećavam da ću jednom sići i kupiti velike plave patlidžane, strukove celera i peršuna, i napraviti neko neobično jelo koje Karsten nikad nije probao. Ali za to ne bude vremena. Vodimo ljubav, jedemo pahuljice u mleku, i onda opet vodimo ljubav. To je taj san iz kog se ne budim. Ruka koja ređa zrna suvog grožđa po meni, kao dugmad na Deda Mrazu. Zatim ih pojede, jedno po jedno, odozgo na dole. Dok se zvezde u prozoru rastapaju i objavljuju dan. Uvek suviše brzo. Ponekad, ipak, odlučimo da pogledamo kako izgleda svet, pa siđemo zavojitim stepenicama, izađemo na ulicu, utopimo se u masu, hodamo između turista, biciklista, šetača pasa, žena u burkama koje vode decu za ruke, obilazimo trotoare prepune tezgi sa voćem i povrćem. Ovaj grad mi uvek izgleda drugačije kad hodam pored tebe, kaže Karsten. Iako sam u njemu proveo čitav život. Smejem se. Šta je drugačije? Boje, kaže on, boje! Nekako, uopšte nisam svestan svih ovih boja kad idem sam. I zaista, iznad prenatrpane piljarnice okačena je zelena reklama za pivo, odmah kraj nje, na prvom spratu, dve žardinjere pune crvenog cveća, mnogo šarenih suncobrana ispred svake radnje, prugaste tende iznad robe, čistač ulice u jarko narandžastim pantalonama, hrpe banana i dinja u svim nijansama žute, starica divne srebrne kose koja bira jagode. Ovaj kvart ima svoje boje, mirise koji su drugačiji na svakom uglu, svoj zvuk koji je mešavina dečije cike, kombija koji uvek nešto čekaju upaljenog motora, pulsiranja semafora, zvonca bicikala, kolica koja se kotrljaju po pločniku natovarena svim i svačim, ljudi koji pričaju u slušalice okačene na ušima, obično na jezicima koji su mi nerazumljivi. Držim ruku u džepu Karstenove jakne, čas prepletemo prste, pa onda opet celu moju šaku obuhvati svojom. I tako do kafea. Tamo naručimo espreso i grickamo plastične kašičice. Onaj svet je i dalje na ulici i mi se pretvaramo da mu pripadamo. A nešto dalje, u zgradi, na četvrtom spratu, čeka nas jastuk koji čuva oblike naših lobanja, čak i kad mi nismo u sobi. I čaršavi koji mirišu na dve prethodne noći. To je taj san.
Srecan put, kaže vozač taksija iznoseći moj mali kofer na pločnik, i to je prvi i poslednji put da čujem njegov glas. Mahnem mu kao starom znancu i on se nasmeje kao da zna gde idem. Žene koje žure i koje su u rano jutro već tako razdragane. Taksisti uvek znaju. Vidim ga levim okom kako stoji kraj automobila i gleda za mnom. Ispravljam leđa i ulazim u aerodromsku zgradu. Moje potpetice odzvanjaju sve dok me kružna vrata ne ubace unutra, u sveopšti žamor.
Jedan tamnoputi čovek je stajao u redu, tačno iza mene. Visok, u običnoj beloj košulji. Opkoljeni konopcima išli smo ka čekiranju i napredovali sporo, korak po korak. Svi osim njega nešto su proveravali po svojim torbicama, dovikivali se međusobno, nestrpljivo gledali na sat, samo je on stajao mirno, kao da nigde nije žurio. Kad god bi se red pomerio, on bi mirno napravio još jedan korak. I tako sve do žute linije, koju sam prešla pre njega i predala svoj kofer. Zatim sam ga zaboravila, onako kako zaboravimo lice prodavca novina u nepoznatom gradu. Probijala sam se kroz masu ljudi, nisam ni morala da pratim slova i strelice, znala sam ovaj put napamet. Već šesti put idem kod Karstena. Uvek istim letom, uvek sa istog gejta.
Kraj mene je prošlo nekoliko kosookih stjuardesa koje su za sobom kotrljale svoje ručne prtljage. Bile su nestvarno lepe i istovetne. Njihove crvene marame bile su vezane na isti način. Čvrsto stegnute punđe ispod malih sivih kapa stajale su isto. Bezbroj očiju na aerodromu za trenutak je pogledalo za njima, a zatim je ta ledeno elegantna lepota nestala niz hodnike.
Bilo je još vremena do polaska. Ušla sam u radnju s parfemima i njuškala bočice. Prinela sam jednu od njih svom vratu i nameravala da prsnem. I tada sam ga ponovo ugledala kraj sebe, onog tamnoputog muškarca sa čekiranja. Mora biti da je imao veoma nečujan hod, jer nisam shvatila da je došao do mene, dok nije progovorio. Obratio mi se kao da se već odavno znamo. Ne taj parfem, rekao je. Ako ćeš već sedeti do mene, voleo bih da mirišeš na jasmin. Kako je mogao znati da ću sedeti do njega? Nisam to ni stigla da ga pitam, jer mi je dotakao lakat, odveo me do sledeće gondole i pokazao jednu bočicu. Zaista bih voleo da tako mirišeš. Ja sam Ahmed, kazao je, i pružio mi ruku. Sada ćemo ti i ja proći kroz baštu jasmina, rekao je.
Malena prodavačica, sa drugog kraja prostorije, pomalo zabrinuto je gledala u nas dvoje. U mene, koja ćutke radim ono što Ahmed želi, i u njega koji uzima bočicu, rasprsne polukrug po vazduhu i kaže, evo, sad ćemo proći kroz ovo i miris će ostati na nama. Ukoračili smo u jasmin. Udahni duboko, rekao je Ahmed. To je miris koji sam, kao dete, osećao pod prozorom svako jutro kad bih se probudio, a danas bih želeo da taj miris stalno bude oko mene.
Komadić straha skliznuo je iz mog mozga negde u grudi i tu je zastao, zbunjen. Želela sam da se okrenem i pobegnem, da se vratim putem kojim sam i došla, nazad do carinika, pa u taksi, pa u bezbednost svog stana. I istovremeno, želela sam da pogledam ravno u najtamnije oči koje sam ikada videla i da upitam Ahmeda ono što mi se tog časa činilo sasvim izvesnim: znači li to da ćemo danas umreti? Zašto baš sa mnom? Zašto na ovom letu? Zar ne shvata da Karsten verovatno baš sad zateže čiste čaršave na krevetu i nestrpljivo provlači prste kroz kosu?
Čulo se kako iz zvučnika pozivaju putnike za naš let. Hodali smo jedno kraj drugog, Ahmed i ja, i službenici koji su pregledali naš ručni prtljag i propustili nas kroz metalnu kapiju najverovatnije su mislili da smo par, neobičan, ali par. Čekala sam dok je Ahmed vraćao svoj kaiš na pantalone i vezivao pertle. Carinik je gledao u mene, pomno i prazno, istovremeno. Uzvratila sam mu pogled, ravno u oči, a zatim nekoliko puta brzo pogledala u pravcu Ahmeda. Ništa. Carinik nije ni trepnuo. Uzalud očekujem neku pomoć od njega. Zbogom dakle, ni tebe više nikad neću videti, baš kao ni taksistu, baš kao ni prodavačicu parfema, zbogom svima vama koji ne umete da razumete moj pogled. Na ovom svetu je previše ljudi koji olako prelaze preko tuđih pogleda, pomislila sam. Pa kad je već tako, onda zbogom. Ništa nisam rekla, ušla sam za Ahmedom u avion. Bledi oblak jasmina išao je za nama, kao nečujni korak neizbežnog. Motori Boinga su zaurlali, točkovi su dobili ubrzanje, zemljina teža nas je na tren prikovala za sedišta i to je bilo to. Leteli smo. Niko oko mene nije ni slutio koliko visoko smo poleteli.
Šta se desilo sa žbunovima jasmina iz tvog detinjstva, pitala sam Ahmeda, kad je avion konačno dostigao željenu visinu. Tamo nema više ničega, odvratio je, ne gledajući u mene. Samo smrt. Tamo se sada oseća samo miris trulih ljudska tela i bolesnih životinja. A kuće, šta je s njima? Nema ni kuća. Ni dvorišta. Tamo gde su bile cvetne leje, sada leže limeni krovovi, doleteli sa srušenih kuća. Tenkovi su prešli preko ograda i povrtnjaka. Samo suva zemlja i kosti. Rupe u zidovima, kao rane koje ne zarastaju. I mršavi psi koji lutaju, to je sve.
Leteli smo gotovo bešumno iznad belih, savršenih, oblaka po kojima je sunce crtalo najlepše prizore, kao iz dečijih snova. Pogledaj, rekoh, vidiš li labuda! I dva polarna medveda! Eno ih, eno ih, upravo smo prošli kraj njih! Ahmed je za trenutak držao ruku u vazduhu, kao da se dvoumi, a onda me je pomilovao po obrazu. Osetila sam kako mi naviru suze, mada nisam znala odakle tačno. Bilo je besmisleno da ga zamolim da odustane, znala sam to. Ahmed je imao najcrnje oči koje je iko ikada video.
Ćutao je nekoliko minuta, sa ramenom sasvim pribijenim uz moje. Učinilo mi se da negde iz dubine njegovog tela osećam neko tiho, ugušeno drhtanje. Ili je to dolazilo iz mog tela, ko bi ga znao. Onda je naglo ustao i rekao da će otići do toaleta. Dakle, to je to, pomislih. Sad će se desiti. I sve ovo će nestati, ovi oblaci, ovaj miris, lampica koja svetluca iznad naših glava, i ona će nestati. Nisam se plašila, čudnovato. Bila sam pomirena i tužna, zbog njega, podjednako kao i zbog sebe. Negde dole, duboko ispod nas, život je možda mogao nešto da nam pruži, samo da su ljudi umeli da razumeju tuđe poglede. Provukao se kraj mene i pošao, ali sam ga povukla za rukav. Čekaj, rekoh, moram nešto da ti kažem. Ahmed je stao. Jedan čovek me čeka u Oslu. Zbog mene je naučio da pravi kolač od šljiva i napunio je stan cvećem. Mislim da je došlo vreme da ga zaboraviš, kazao je Ahmed tiho i nasmešio se, više očima nego usnama. Čekaj, rekoh opet, priđi, moram još nešto da ti kažem. Ahmed je spustio uho do mojih usana. Večeras želim da vodim ljubav, čuješ li? Gledao me je kao da razume. Gledao me je kao što me niko nikada nije gledao. Kakva šteta, kakva nepovratna šteta, pomislih. A onda je otišao niz redove sedišta i zauvek nestao iza zavese. Oblak jasmina raspolutio se na dva dela.
Sedela sam i čekala. Začuđujuće mirna. Setila sam se jedne svoje tetke koja je nedeljama umirala u bolnici. Setila sam se njenog tela koje je kopnilo i lica koje je iz dana u dan bivalo sve više žuto, dok napokon nije dobilo boju zemlje. Sve je bolje od toga, pomislih. Nije valjda ovo poslednje na šta ću misliti? Ne, moram misliti na nešto lepše, brzo, brzo, ona jutra sa udaljenom bukom sa ulice i suncem koje se probija ispod roletni, Karsten se budi i kosa mu je na očima, koža mu je vruća ispod pokrivača, moram misliti na to, ili možda ipak na zvuk petlova koji nisam čula toliko godina, zaista bih volela da mogu da ih čujem barem još jednom, neću valjda misliti na petlove u poslednjem trenutku svog života, ipak zašto da ne, gle, jedan oblak izgleda upravo kao veliki beli petao…
Odjednom shvatih da se Ahmed vratio i da stoji kraj mene, čekajući da ga pustim da prođe. Videlo se da je mokrom rukom prošao kroz kosu. Živi smo, rekoh, kad je ponovo sedeo kraj mene. Jesmo, klimnu on glavom. Ponekad i meni izgleda nestvarno, ali eto, još uvek sam živ.
Iz zvučnika su javljali da se vežemo, za trenutak se sve zatreslo, avion je izbacio točkove i onda se pod nama ukazao šareni grad. Mirisalo je na jasmin. Nisam znala kuda idemo dalje, kad jednom dotaknemo zemlju, Ahmed i ja.

Jelena Lengold
 
Šetnja

Posle večere, oko deset sati, profesor V. izišao je da prošeta. Sobarici koja je za njim zaključala
vrata rekao je da će doći u deset sati, i da ga čeka čaj. Tako je radio često. Šetao je tada obično glavnim
ulicama. Odmarao bi se gledajući, bez zastajanja, osvetljene dućane i u njima luksuznu robu koja njemu
ne treba, koju nikad ne kupuje i o kojoj može mirno i nezainteresovano da misli.
Ne puši, nikad nije pušio, ali voli da razgleda osvetljene kutije sa krupnim, žutim ili tamnim,
pažljivo upakovanim cigarama iz drugih podneblja, dalekih stranih zemalja. Tako giedajući, pogled mu
pređe sa cigara na prste jedne ruke koja je držala zgužvanu somotsku kapu. Podiže pogled: crn rukav,
kratak somotski žaket ispod koga se vidi modra jevtina haljina; riđa crvena kosa gotovo prekriva lice
koje se naslućuje mlado, rumeno i od sebe i od hoda i vazduha. To je bio onaj kratki i uvek smešni
trenutak kad neki stari gospodin u crnom šeširu i crnom staromodnom kaputu, sa debelim štapom u ruci,
gleda preko naočara mladu devojku umesto predmete iza dućanskog stakla.
Odjednom se devojčica trže, krenuvši celo telo onim žustrim ali prirodnim pokretom koji je
svojstven prvoj mladosti i kojim se inače samo ribe pokreću iz mirovanja ili menjaju pravac u plivanju.
Njene su potpetice tukle — to ne žali ni sebe ni cipele ni trotoar! — i kako je odmicala, video je da je
oniska ali dobro razvijena. Razmahivala je oko sebe desnom rukom u kojoj je držala stegnutu
vagnerovsku kapu od somota, a kosa joj poigravala i menjala boju prema osvetljenju dućana pored kojih
je prolazila. Odmicala je živo. Ako ovako nastavi, izgubiće je iz vida. Profesor opruži korak. Nikad nije
na svojim večenjim šetanjima išao tim tempom. A treba li tek kazati da nikad nije, ni kad je bio u
godinama u kojima se te stvari dešavaju, jurio za nepoznatim prolaznicima. Da li je devojka ubrzavala
korak? Sudeći po profesorovom nesvesnom ubrzavanju, jeste. Sad je razmak između njega i devojke
ostajao isti. Mogao je da je gleda. Ali čim odstojanje između njih počne da se smanjuje, ona poveća
brzinu. Naravno, i on.
Nijednog trenutka nije se upitao šta on to radi, kuda ide, zašto ide, kad to ne priliči njegovim
godinama i ne odgovara njegovoj naravi. Ima toliko godina da se nije okrenuo za ženom na ulici. Ne bi
mogao kazati tačno koliko godina ima, ali za dvadeset i pet bi se mogao zakleti. Dakle, posle dvadeset i
pet godina. U šezdeset i prvoj! To nije mogućno, a ipak, on maše štapom sve brže, jedva dotičući asfalt, i
maršira, i oseća kako mu od nagla hoda prolaze trnci uz listove i neka vrelina uz grudi.
Devojka gazi. Profesor ne zna više koje su ulice kroz koje idu, ni kako se zovu. Kod svakog
čoška devojka zastane za trenutak, okrene se i kad vidi da je još iza nje, pojuri još brže. Kašljuca od
brzog daha. Dobro je pristigne, ali ona zamakne za ulični ugao. Dok on stigne do ugla, vidi da je u novoj
ulici odmakia daleko. Znači da je iskoristila onih nekoliko minuta, dok je nije video, i trčala. Sad opet
ide hodom i okreće se razmahujući pramenovima kose. U profesora, od brzog hoda i zagrejanog lica,
stakla na naočarima zahuknuta i neprozima. Briše naočari držeći štap pod pazuhom. Sve u hodu.
Ulice postaju uboge i nepravilne, kaldrma rđava. Vlaga je tolika da asfalt izgleda kao pokisao.
Mora da su već blizu reke ili nekog parka. Devojka ponekad promeni trotoar i pri tom pretrči ulicu.
Njega počinje da izdaje dah. Već se rešava da stane, ali se ona tada okrene, samo za trenutak, i još brže
nastavi hod, a profesor zaboravlja umor i svoju odluku da stane, i juri dalje. Jedno vreme je skinuo šešir i
nosio ga u ruci, ali je osetio kako mu osetljivo teme, na kome već davno nema kose, hladni pod kapljama
znoja i večernjom vlagom. Metnuo je šešir na glavu, a otkopčao kaput.
Kuće su sve ređe, a drveta i bašte sve ćešći. Pod nogama nije više asfalt nego šljunak. Pod njenim
škripi sitno i žustro, pod profesorovim krupno, uporno. Tu joj se primakne sasvim blizu. Tada se ona
dade u trk. Nije mu bilo lako ni prijatno, ali potrča i on. Da je počela da skakuće na jednoj nozi ili da
hoda na rukama, verovatno je da bi to pokušao da učini i on toga istog trenutka, iako ni kao osnovac,
koliko se seća, nije bio vešt ni okretan za te stvari. Nije to učinila. Samo je trčala, sitno i izazivački, s
vremena na vreme se okretala, pokazujući munjevitom brzinom lice, i ne zaustavljajući se ni za sekund.
Pri tom joj je oko glave obigravala, sa obe strane, njena kratka gusta kosa, ne u pramenovima, nego kao
dva teška velika grozda koji joj čas sakrivaju, čas otkrivaju lice.
Bili su na nekoj čistini. Sa reke je duvao hladan vetar. Videle su se oskudne svetlosti iz nekog
naseija od koliba, baraka i cirkuskih kola. Iza prvog ugla udari ga u prsa vetar neočekivanim zamahom i
ponese mu šešir. Nastojeći da ga uhvati, ispusti štap.
Dok je on sakupljao štap i šešir, devojke je nestalo.
Mračna ulica, upravo krivudav šor, između kućeraka. Nemogućno je da tu stanuje. Ali gde?
Nema je nigde, kao da je u zemlju propala. Naprezao je vid i prodirao pogledom tamu, dišući teško i
kratko.
Pred prvim kućerkom iz koga je kroz pritvorena vrata dopirao nemiran sjaj vatre, bila su dva
direka kao dovratnici, ali bez vrata i ograde. Sve je to primećivao uzgred, kao u snu, jer su mu oči tražile
samo jedno. Činilo mu se da će pasti, i to ne na zemlju nego u dubinu, pošto mu je kretanje izgubilo cilj i
telo uporište. Trgnu se kad primeti da se uz jedan od ona dva direka nešto maknu. Bila je neka visoka i
mršava žena. Nije joj razaznavao ni lice ni oblike. Tek što je zastao, ne znajući da li da se javi ili da
produži put, na kućerku se otvoriše vrata. I po njemu i po ženi pade slaba svetlost, ali je odmah potamni
krupan muški lik koji se ispreči na vratima.
— Ulazi ovamo! — vikao je grub glas sa vrata.
Žena se odmakne od direka i pođe oborene glave u kuću. Covek sa vrata se pomače da je
propusti, zagleda se u došljaka i pusti neki uvređen glas. Nešto kao:
— O, hoooo!
Svakako nešto što nije ni zvučilo lepo ni obećavalo neki prijatan susret. Profesor htede da nazove
dobro veče, da upita za put, ili tako nešto, ali ga preteče glas grubog čoveka:
— Ulazi, ulazi i ti!
Sa dva koraka nađe se u kući. Upravo, u jednoj jedinoj sobi koja je bila zakrčena ćebetima,
punim džakovima, konjskom opremom i oruđem svake vrste i razne veličine. Sad vidi da je žena što je
maločas ušla u kuću, u stvari Cigančica, polunaga, mršava i ižđikala. Pogleda u čoveka. Bledo lice, retki
opušteni brkovi, oči nimalo dobre.
— Šta tražite vi? — pitao je profesora prilazeći mu sasvim blizu. Glas je zvučao lažno i
podmuklo.
Profesor je uzalud nastojao da uzme prirodan stav i izraz. Osećao je da bi trebalo nešto kazati; na
primer, objasniti da se ne radi o ovoj Cigančici, priznati da je dojurio za onom rumenom devojkom koja
se izgubila, ali ga bledi čovek preteče. Uhvati ga za kaput i prodrmusa.
— A, naše devojke traži čiča! A, u našu baštu preskače gospodičić!
Dok ga je tako drmusao, u dnu bedne sobe stade da se miče neki čađav pokrovac i iz gomile prnja
i haljetaka pojavi se nakazan i prestareo ljudski lik. Kao kreč belo lice, puno modrica, upaljene oči, siva
duga kosa u krutim, pravim čupercima. I to lice se nasmeja, zacereka neverovatno i neočekivano, i brzim
majmunskim pokretima i kreštavim glasom poče da podstrekava čoveka:
— Udri, udri ga samo! Udri!
Ni po liku ni po glasu ne bi se moglo pogoditi da li je to čudovište što viče bilo žena ili muškarac.
A čovek se nije obzirao na njega. Pošto je prestao da grdi i drmusa starog gospodina, reče mu hladno i
brzo, pravo u lice, da je osetio njegov dah i zadah.
— Vadi pare!
Taj glas, taj ton, nikad u životu to nije čuo ni slutio da postoji, i nikad ga neće moći zaboraviti.
Tome se glasu nije moglo odoleti. Dao bi mu odmah sve što ima, kad bi se to moglo učiniti mišlju samo,
ali je bio nesposobon da se makne. Tek kad ga uhvati za bradu i stade ponovo da drmusa, profesor se
mehanički maši za novčanik, izvadi dve-tri banknote, ne brojeći, i pruži. Čovek ih nesavijene strpa u
džep i samo reče:
— Još!
Dade još. Držeći novac u rukama, covek mu se unese u lice:
— A, ti hoćeš da zoveš policiju, je li?
Dade mu bez reči i ostatak novca.
Za sve to vreme ona mlada žena sedela je nepomično na jednom sanduku, gledajući mrzovoljno
nekud u stranu, a izludela starica je s vremena na vreme razmahivala rukama i kreštala.
— Udri ga, udri!
Kad se našao na vlažnom vazduhu, u mračnom i nepoznatom kraju, profesor nije verovao da je
psovkama i drmusanju kraj, da može slobodno ići, vratiti se u varoš, svojoj kući i svome poslu, kao
obično, kao uvek. Činilo mu se kao da ga prate lice i dah onoga čoveka.
Trebalo mu je dosta vremena dok se orijentisao i izišao iz tog ciganskog i ribarskog predgrađa. Pa
i kroz samu varoš put je bio bez kraja dug. Sad je tek video koliko je prešao trčeći za devojkom. Okretao
se često. Činilo mu se da čuje korake za sobom. Ali nikoga nije bilo. Izgledalo mu je još uvek
neverovatno da ga niko ne prati, da je sa ono malo straha i sa nekoliko stotinarki zaista sve svršeno,
srećno, bez traga i zauvek.
Ušao je u prvu veću kafanu. Poručio čašicu konjaka, i otišao u toalet. Tu je na velikom ogledalu
video svoje lice, bledo, i oči pune straha. Za jedan trenutak učinilo mu se da je student prve godine, da su
danas neki drugovi položili ispite, da se mnogo jelo i pilo, da mu je mučno u stomaku, i da se bled i
zelen, sa zamršenom kosom i pomerenom kravatom, gleda i klati u kafanskom ogledalu. — U želji da što
bolje ispita svoje lice, bio su suviše primaknuo i njegov brz i vreo dah je zahuknuo ogledalo za trenutak.
Kao kratak dah prođe četrdeset godina i iz ogledala je opet gledala glava profesora V. sa umornim ali već
stišanim crtama lica, sa očima čiji se pogled sve više smirivao i dobivao svoju pređašnju blagu sigurnost,
sa vencem retke kose koja se opet bila slegla i izgladila.
Popio je konjak. Put do kuće prešao je bez trzanja i obziranja, i prilično smiren i siguran stigao
kući. Sobarica je bila zadremala. Čaj je bio hladan. Poslao je sobaricu da spava. Ostavio čaj. Svlačio se
brzo. Neprijatan mu je bio pogled na obuću koja je bila prašnija nego obično. Čim je ostao sam, oprao je
još jednom dobro ruke, zatim lice i grudi, i seo na neku malu stolicu na kojoj inače nikad ne sedi.
Četvrt sata do ponoći. Sve je opet u redu. Srce još kuca nešto jače i ne posve pravilno. Damari u
nogama biju i listovi bride. Čim legne i to će proći.
Verovatno da ga pri ovoj neverovatnoj trci za devojkom niko od poznanika nije video. Kod
nepoznatog čoveka u onoj čatrlji nije ostavio nikakva traga. Osim banknota kojima se ne zna sopstvenik
i koje se promeću i lete brzo od ruke do ruke. Nikakve druge veze sa događajem. A kako je zapao u tu
neverovatnu situaciju? Otkud to trenutno ludilo, koje je neko slučajno ili smišljenom klopkom iskoristio?
Da li je rumena devojka u vezi sa onim opasnim Ciganinom, da mu dovodi prestarele ili nezrele
muškarce, ili je sve bio samo slučaj ? Bilo bi beskorisno i nezdravo razmišljati više o celoj stvari.
Najbolje je zaboraviti je. Ne na silu, ne ono što se kaže »pokopati u zaboravu«, nego prosto poći dalje.
Tako je i uradio.
Samo otada nije više uveče izlazio u šetnju. Šetao je danju, a sa mrakom ulazio u kuću. Na
njegovu stolu za rad čekala je več upaljena niska lampa. Širila je krug mlečne, prijatne svetlosti u kojoj
su se belele hartije, napola ispunjeni kartoni za fiše, i pisaljke razne boje i veličine. Tamo gde se taj svetli
krug svršavao, počinjao je polumrak u kom je tonula njegova soba za rad. A dalje, iza toga, izvan kuće,
širio se svet, zgušnjavala se tama i noć u mračne puteve, sumnjive i opasne predele kojima uvek poneko
gaca i posrće.

Ivo Andrić
 

Back
Top