
Proleće 2011.
Ogrejalo je sunce, najzad...Toplina neka kroz prozor mami i dečiji žagor i cvrkut poneke ptice.
Raduje me refleksija zraka..poziva na pokret...na adrenalin...a nisam zavezana za stolicu bolešću pa da pravdam svoju nepokretnost i nemar prema telu.
Ushićeno otskakućem do kupatila uz dečiju brojalicu:
En-den-dinu-savaraka-tinu-savaraka-tika-taka-elem-belem-buf-trif-traf-truf!
Pevušim dok mlaz iz tuša spira snove sa tela i pokreće krvotok.
Obuvam patikice-zujalice i spremna sam za akciju. Obala...ili park?
Park je ogroman kompleks uredjen da se bude ceo dan u zelenilu..da li na trim stazi..ili negde na klupi uz knjigu finu...
ili samo žmirkavo uživanje mirisima ozelenelog drveća i tepiha od maslačaka .NAsmejana lica posvuda i deca po klackalicama i ljuljaškama...
Skoro se i ne čuju...čudno je to...mnoštvo na jednom mestu, a kao da su svi u nekim staklenim boksovima...svako neku svoju priču osluškuje i živi.
Reka je starica na večitom putu..lagano se gega krivudavom stazom nekada prospe svoje tovare po obalama ali ih brzo i pokupi pa su šetališta slobodna za tapkanje malih stoplala i njihovih roditelja...
ima tu i trupkavog skakutanja šapica..a pojave se i točkovi nekih kotrljajućih obožavaoca brzina..
Reka se poput testa razvlači mazno umivena dnevnim suncem i nudi se patkama..gelebovima i kajacima na brčkanje i ogledanje.
Šuma na drugoj strani obale još nije olistala..tek vrhovi krošnji svetlucaju igrom vetra vragolastog...cveće raznobojno po zardinjerama grli poglede i uveseljava...
Proleće je u moj grad otškrinulo vrata...skinulo zimske kapute i pogladilo svakoga po kosi.
Welcome to the club, Spring club.
Još smo živi i dišemo i gledamo ovo proleće 2011.

