KRALJ ARTUR: ISTORIJSKA LIČNOST ILI MITOLOŠKI JUNAK?

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
Svi znamo priču o kralju Arturu iz Kamelota koji je, prema srednjovekovnoj legendi, vodio britske snage (uključujući i vitezove okruglog stola) u bitku protiv anglosaksonskih osvajača u ranom šestom veku. Međutim, postavlja se pitanje da li je kralj Artur zaista postojao, ili je jednostavno samo junak keltske mitologije.

kralj-artur-legenda.jpg
 
Iako debata o ovome traje već vekovima, istoričari do sad nisu mogli da potvrde da li je kralj Artur zaista postojao. Njegovo ime se ne pojavljuje ni u jedinom preživelom izvoru o anglosaksonskoj invaziji u kojem je keltski monah Gildas pisao o Bici na Badonskom gorju oko 500. godine, u vreme kad se dogodila. Nekoliko stotina godina kasnije, Artur se po prvi put pojavljuje u spisima jednog velškog istoričara po imenu Nenije, koji je dao listu od dvanaest bitaka u kojima se kralj navodno borio. Sve izvučene iz velške poezije, bitke su se događale u toliko različitim vremenima i mestima da je bilo prosto nemoguće da jedan čovek učestvuje u svima njima.
 
Velški pisci su kasnije krenuli da nastavljaju Nenijevu priču, pa se slava kralja Artura proširila van Velsa i keltskog sveta. U popularnoj knjizi iz 12. veka Istorija kraljeva Britanije Džefri od Monmuta napisao je prvu životnu priču kralja Artura, opisujući njegov čarobni mač Kaliburn (kasnije Ekskalibur), njegovog vernog viteza Lanselota, kraljicu Ginevru i čarobnjaka Merlina. Neodoljiva mešavina mita i činjenica, knjiga je navodno napisana na osnovu davno izgubljenog keltskog rukopisa koji je navodno samo Džefri mogao da pročita. Serija romansi koje je napisao francuski pesnik Kretjen de Troa dala je priči o Arturu duhovni motiv opisujući njegovu potragu za misterioznim Svetim gralom. Iako Artur možda nije bio stvarna ličnost, njegova mitska snaga je samo jačala kako su prolazili vekovi. Engleski vladari od Henrija VIII do kraljice Viktorije forsirali su legendu o kralju Arturu u političke svrhe, dok su mnogi pisci, slikari, fotografi, filmski stvaraoci i drugi umetnici stvorili svoje verzije za buduće naraštaje.
 
Svi znamo priču o kralju Arturu iz Kamelota koji je, prema srednjovekovnoj legendi, vodio britske snage (uključujući i vitezove okruglog stola) u bitku protiv anglosaksonskih osvajača u ranom šestom veku. Međutim, postavlja se pitanje da li je kralj Artur zaista postojao, ili je jednostavno samo junak keltske mitologije.

kralj-artur-legenda.jpg
dobra ideja za roman. Nikako za knjigu.
 
Pa marko Kraljevic i jeste istorijska licnost, sin Vukasina.....
jeste ali to nije onaj marko koga volimo

gledao sam odavno neku emisiju na nacionalnoj geografiji, cini mi se, o arturu

zakljucak je da je artur skup nekoliko likova iz sireg vremenskog perioda

bilo je tu britanaca , nordijaca

a najvise slicnosti je imao sa nekim rimljaninom
 
jeste ali to nije onaj marko koga volimo

gledao sam odavno neku emisiju na nacionalnoj geografiji, cini mi se, o arturu

zakljucak je da je artur skup nekoliko likova iz sireg vremenskog perioda

bilo je tu britanaca , nordijaca

a najvise slicnosti je imao sa nekim rimljaninom
Niko nije ni rekao da jeste :) Narodu je trebao heroj zato i jeste tako predstavljen.
 

Originalna legenda o kralju Arturu

Poreklo ove legende, kakvu je danas poznajemo, seže duboko u srednji vek kada je dostigla neverovatnu popularnost, ali sami njeni događaji vezuju se za kraj V i početak VI veka nove ere. Fokusira se na kralja Artura koji je, prema priči, komandovao britanskom odbranom od napada Saksonaca.
Kralj Artur mogao bi biti britanska verzija naših narodnih heroja, nešto kao Marko Kraljević ili Miloš Obilić, samo sa krunom na glavi i bez pomahnitalog Otomanskog carstva koje bi da ga porobi. Dobro, možda ne baš, ali shvatate šta želimo da kažemo.

Naime, istoričari se ne slažu u potpunosti oko detalja i istorijske verodostojnosti legende o kralju Arturu, uglavnom zbog toga što postoji toliko različitih izvora koji svi redom predstavljaju drugačije verzije događaja
Kralj-Artur-i-vitezovi-okruglog-stola.jpg
 

Glavni izvori priče​

Ono što se danas uzima kao glavni izvor priče o ovom kralju jeste Istorija kraljeva Britanije koju je u XII veku napisao Džefri od Monmauta. U ovom delu, on tvrdi da je Artur rođen na ostrvu Tintagel, zapadno od Kornvola, koji je sam oblast na jugozapadu Engleske, i da je upravo ovo ostrvo bilo centar moći početkom nove ere, kada je Artur vladao Britanijom.

Ipak, treba imati u vidu da je Džefri od Monmauta britanski Homer, tj. da je njegova Istorija kraljeva umnogome fiktivno delo, pa je kao takvo nepouzdano.

No, i pored toga, Artur se kao ličnost pojavljivao i u mnogim drugim narodnim pesmama i pričama, iako ne kao kralj, pa su istoričari redom ubeđeni da je on zaista postojao, ali se ne zna je li bio kralj ili samo vojnik, vojskovođa ili pak nešto drugo.

U narodnim pesmama Velsa, Artur se spominje kao vojskovođa, u irskim epovima opisuju se njegovi polubožanski poduhvati, Briti ga spominju kao neustrašivog ratnika, a u zavisnosti od priča kojima odaberete da verujete, spasio je svoj narod više puta, što od ljudskih, što od nadljudskih neprijatelja.
 
Osnovni elementi na koje će se oslanjati svaka nova priča o Arturu su gotovo isti. Smatra se da je njegov otac bio kralj Uter Pendragon (ili, preciznije Juter Pendragon, kako vam drago), vladar Brita (što bi bili Kelti, jer su oni bili keltsko pleme). Po rođenju, dečak je odvojen od porodice, a najpoznatija verzija priče kaže da ga je čarobnjak Merlin uzeo i dao ga ser Hektoru da se stara o njemu. Element koji se često zanemaruje je taj da je Artur zapravo vanbračni sin kralja Jutera, jer je njegova majka Igrejn zapravo bila žena vojvode od Kornvola po imenu Gorlo.
Charles_Ernest_Butler_-_King_Arthur-321x550.jpg
 
Kada je Juter umro, a nije ostavio legitimnog naslednika, trebalo je pronaći novog kralja. Legenda kaže da su se Juterovi vitezovi okrenuli Merlinu ne bi li rešili pitanje naslednika, a ovaj im je rekao da će pravi naslednik pokojnog kralja biti onaj ko uspe da izvuče sada čuveni mač iz kamena.

Mnogi vitezovi su se okušali, ali se nisu pokazali dostojnima da naslede Jutera. Tako je mač ostao u kamenu nekoliko godina, sve dok se nije pojavio mladić po imenu Artur.

Artur je kao štitonoša ser Hektora dospeo na turnir u Londonu, baš na onaj turnir na kojem se, gle slučaja, nalazio famozni mač u kamenu. Kako to u legendama biva, rasejani ser Hektor je baš tada zadenuo svoj mač, pa je poslao Artura da mu nađe jedan po svaku cenu.

Usput, mlađani Artur tako naiđe na čuveni mač i bez po muke ga izvuče iz kamena, na opšte zaprepašćenje i nevericu.
 

Kralj Artur i mač u kamenu​

Kada je sam mač u pitanju, i tu postoji polemika oko ove legende. Koliko se izvori ne slažu o detaljima priče i koliko je legenda o kralju Arturu tokom godina podlegla prepravkama govori i to da čuveni mač, prema originalnoj legendi, uopšte nije bio u kamenu, već je bio zariven u nakovanj koji se nalazio na kamenu.

Da ne govorimo o tome da je čitava stvar možda bila nespretna prevodilačka greška. Naime, jedna od priča o kralju Arturu govori o njegovoj bici sa Saksoncima, konkretno sa njihovim vođom. Nakon što ga je ubio, Artur izvlači svoj mač iz njega, diže ga u vis i tako se proglašava kraljem, prema nepisanom pravilu da onaj koji porazi kralja sam postaje novi kralj.

U čemu je onda fora? Pa, u prevodu. Latinska reč za kamen je saxo, za Saksonca Saxon. Progutajte slovo i prekrojili ste istoriju.

No, da se vratimo legendi. Da pitate bilo koga oko sebe kako se zvao mač kojeg je mladi Artur izvukao iz kamena, sve su šanse da bi odgovor bio jednoglasan ‒ pa, zaboga, Ekskalibur. No, da li je to baš tako?

Originalna legenda tvrdi da Artur uopšte nije imao samo jedan mač, Mač sa velikim M, čarobni Ekskalibur. Naprotiv, priča kaže da su postojala bar tri mača. Jedan, zapravo najobičniji od svih, bio je onaj u kamenu. Iako su svi slavni mačevi imali imena u to viteško doba, ovaj je bio bezimen, a s obzirom na to koliko se zgodno pojavio u Londonu baš kad je Merlinu bio potreban magičan rekvizit za utvrđivanje kraljevske loze, smatra se da je on bio upravo čarobnjakov (mač, ako ne i trik).

Drugi, daleko bitniji i očigledno najpoznatiji je Ekskalibur. Ovaj mač navodno je imao magična svojstva, a po svojoj svojeglavnosti mogao bi se uporediti sa Torovim maljem Mjolnirom, iz nordijske mitologije. Naime, kao i Mjolnir, i Ekskalibur nije dozvoljavao da ga koristi neko ko ga nije dostojan, što je verovatno razlog zbog kojeg je on tokom vremena zamenio prvobitni mač u kamenu.

Ovaj mač je bio toliko moćan da se Artur bojao mogućnosti da on dospe u pogrešne ruke, pa se potrudio da ga se niko ne dočepa. Pred svoju smrt, nakon što je primio smrtonosni udarac, Artur je bacio Ekskalibur u jezero pokraj bojnog polja u Avalonu i tako ga poverio na čuvanje Gospi od jezera.

No, i ovu verziju treba uzeti s rezervom, jer se priče i ovde razilaze. Naime, one verzije legendi koje prihvataju da je Ekskalibur zapravo mač iz kamena, spominju još jedan čaroban mač po imenu Kaledfulč koji je Artur dobio upravo od Gospe od jezera, a kojoj će ga kasnije, pred smrt, i vratiti. Kaledfulč je navodno bio sve ono što danas verujemo o Ekskaliburu ‒ mitsko oružje, toliko moćno da može pobediti bilo kog neprijatelja, i praktično čini onog ko ga poseduje nepobedivim.

Prema tog priči, Ekskalibur, iako dovoljno magičan da prepozna pravog kralja, uništen je već u prvom dvoboju. Naime, kralj Pelinor je u bici pobedio Artura i polomio Ekskalibur na pola, nakon čega je bilo potrebno naći novi mač, pa na scenu stupa Kaledfulč. S druge strane, postoji i verzija po kojoj je Kaledfulč samo drugo ime za Ekskalibur.

Konačno, treći mač bio je Klarent, mač mira, još jedno magično oružje kralja Artura, međutim, daleko manje popularno. Navodno, Artur nije koristio ovaj mač ni često, ni rado. U ratovima se oslanjao na svoj moćan Ekskalibur, a Klarent mu je služio za viteške turnire. Ipak, iako se retko spominje, Klarent ima jednu od ključnih uloga u ovoj legendi. Naime, upravo je Klarent usmrtio Artura i to tako što ga je Morderd, uz Ginevrinu pomoć, ukrao i ranio Artura njime u bici. Nakon tog smrtonosnog udarca, Artur umire.

Ipak, pojedine legende kažu da su njegove poslednje reči bile da ide u Avalon da izvida rane nakon čega će se vratiti svom narodu. Ovo je ujedno i osnov za tvrdnje narodnih pesama o Arturovoj besmrtnosti, jer se ovo obećanje o mogućem povratku gotovo izjednačava sa drugim Isusovim dolaskom, pa bi Arturov povratak mogao označiti početak rajske vladavine.
 

Kralj Artur nije vaskrsao, ali legenda o njemu jeste

Malo je reći da je ljudska istorija imala malo previše obaveza pre Srednjeg veka, pa su tako narodne pesme i priče više služile da se u narodu podstakne moral i da se, gledano iz današnje perspektive, plasira propaganda. Tako je legenda o kralju Arturu, iako popularna, bila tek priča za mase i uglavnom su je potezali kada bi trebalo da se povuče paralela sa nekim od aktuelnih vladara
.
Kako je prolazio Srednji vek, tako je i ova legenda zamirala, iako nikad potpuno. Zamirala, samo da bi ponovo oživela, jer u 19. veku vaskrsava u svoj svojoj veličanstvenosti.

Zahvaljujući romantičarskom pokretu, ali i gotskom žanru, obnovljeno je interesovanje za ovu legendu, jer znamo da su i romantizam i gotika pre svega usko vezani za nostalgiju za starim sistemom vrednosti, uređenjem društva i društvenih normi.

Tako Artur postaje ono što je danas, mitski pravednik, zaštitnik slabih, neustrašivi borac na strani dobra čiji bi povratak doneo blagostanje.

Priča o Svetom gralu​

Otprilike u ovo doba zaživeo je i hrišćanski podtekst ove starobritanske legende i to tako što je priči dodat Sveti gral. Naravno, Sveti gral bio je element pojedinih narodnih pesama i priča o kralju Arturu i mnogo ranije, ali nije bio nužno vezan za hrišćansku prirodu kralja Artura i njegovih poduhvata.

Sam Sveti gral, veruje se, vuče poreklo iz keltskih mitova u kojima se pojavljuje Koldron ‒ jedan od 4 magičnih talismana koje su staroirski bogovi doneli iz mitskih gradova u kojima je otkrivena magija. Koldron je u keltskoj mitologiji posuda takozvanog Dobrog boga po imenu Dagda i paralela je rogu izobilja, s tim što ima i moć da vrati u život.

Najstarije legende pronašle su sličnosti između Koldrona i Svetog grala i pripojile mu njegove osobine. Verovalo se da je Josif iz Arimateje doneo Gral upravo u Britaniju. Tako modernije verzije koje su se pojavile u 19. veku tvrde da je Artur išao u potragu za Gralom (neke veruju i da ga je našao) ponajviše kako bi istakle njegovu viteštvo i suštinsku povezanost sa silom dobra.

Svrstavši ga na pravu stranu hrišćanske religije, moderne legende su osigurale njegovu popularnost u narodu, jer je on postao blizak ljudima širom Evrope kao univerzalni božji vitez, a ne tek neki tamo keltski, britanski kralj, njima lično nepoznat i nebitan.
 

Legenda o kralju Arturu u književnosti​

Arturovo pojavljivanje u književnosti 19. veka vezuje se, pre svih, za romantičare. Motivi iz ove legende pojavljuju se redom u Vordsvortovoj Egipatskoj sluškinji i, još bitnije, Tenisonovoj Ledi od Šalota. Kada je Tenison u pitanju, za popularnost ove legende daleko je bitnija zbirka pesama Kraljeve idile, koja je ujedno verovatno jedan od glavnih krivaca za ono što je figura kralja Artura danas.

U njima, Artur je klasični tragični junak, čija urođena mana leži u njegovoj ljudskosti, a zbog koje on ne uspeva da uspostavi kraljevstvo opšteg blagostanja na zemlji.

Ova je legenda jednako inspirisala i pisce i pesnike u Americi, pa je Artur postao glavna figura u knjigama poput Tvenovog Jenkija na dvoru kralja Artura. Ne samo to, popularnost nije opala ni nakon što su romantičari rekli svoje, pa tako Tomas Hardi, T. H. Vajt, i u najnovije vreme Kazuo Išiguro i Stiven King uključuju elemente ove legende u svoja dela.

Smatra se da je kralj Artur inspirisao i T.S. Eliota da osmisli svog Kralja ribara u čuvenoj Pustoj zemlji.
 

Back
Top