Prvo mali uvod.. Kada sam bila mladja, jos maloljetna, imala sam neku potrebu uci u ducan i uzeti po cokoladicu, a ne platiti je, dok sam znala da mi niko nista ne moze po zakonu, sve do jednom kada me profesorica ulovila, i osramotila pred cijelim ducanom, tako da sam tu prezivjela jako velike traume, jer me kao jos neformiranu licnost poslala na policiju, a inace zivim u jako malom gradu i to sam rekla i svojim roditeljima. Od tada me profesorica, inace 35-ogodisnjakinja koja je neudata, zivi sa roditeljima i nema djece niti je ikada imaladeca, u skoli maltretira, natjera me do u plac, to sto sam uradila prica drugim pofesorima koji me isto s prezirom nekim gledaju, i prepricava takodje nekim ucenicima koji me zadirkuju oko toga.. Inace bih okrenula na salu, mladost- ludost, jer je to bilo prije godinu i pol, a isto kad se toga bude sjetila za jos 5 godina, vjerovatno ce bit samo neki glupi period u mom zivotu
Zanima me sta vi mislite i kako bi vi postupili i ponasali se prema toj osobi?
Vec sam se pokusala izvinuti, ali mi ne pije vode..a konstantno me muci.
Uloga nastavnika/profesora nije samo da održi čas po nastavnom planu i programu.
Nastavnik bi trebalo da bude i vaspitač, ali i neko ko ima dovoljno šlifa, razumevanja i želje da pomogne svom đaku.
U ovom slučaju tvoja profesorka je kompletno omanula, što se vidi još na samom početku, kada te je poslala u policiju.
Za takve stvari, kada je reč o maloletniku, prvo se obaveste roditelji a zatim, u dogovoru sa njima, šalje na razgovor kod školskog psihologa.
Neću sada da analiziram njenu ličnost (njeno bračno stanje itd može ali i ne mora biti relevantno za slučaj, a nije ni diskutabilno jer - moguće - takvo stanje nije ili, naprotiv, jeste njen lični izbor). Pre bih se usredsredila na samu krađu.
Kažeš da si to radila dok si bila mlađa, dok si "znala da ti niko nista ne moze po zakonu". To znači da si znala i šta se sme a šta ne sme. Jednom je neko morao toj "navici" da stane na put. Ali, ne baš ovako, i ne sa toliko dugoročnim posledicama.
Skoro sva deca prođu kroz fazu sitnih krađa (počevši od "pozajmica" tuđih igračaka u vrtiću) ali kada steknu prve lekcije o moralnim načelima, prekinu i vrlo su svesna posledica. No, od eventualnih posledica (kazne) bitniji je osećaj STIDA. Ako nema tog osećaja, znači da nešto debelo nije u redu.
Tako da - dobro je što si osetila stid. Griža savesti zbog učinjene greške je znak mentalnog zdravlja.
Nije dobro što se, nakon tog neprijatnog iskustva, agonija produžava ... i što se ružna priča širi, što incident služi za podsmeh. Nikako, međutim, nije dobro što se, pokušavajući da se opravdaš, fokusiraš na njenu ličnost. To što je ona "inace 35-ogodisnjakinja koja je neudata, zivi sa roditeljima i nema djece niti je ikada imala dece" ne treba da bude predmet tvog interesovanja. Iz takvog načina razmišljanja olako se pređe u jaku netrpeljivost, odnosno mržnju.
Izvinila si se, i dalje nema potrebe da se pravdaš.
Ono što bi trebalo da učiniš jeste da porazgovaraš sa roditeljima i uputiš ih u problem sa profesorkom. Sledeći korak bi bio da majka ili otac (ili oboje) popričaju sa njom.