Znam da je najmanje bitno pitanje, ali samo oni koji su prosli kroz pakao znaju sta znaci kad se pogledas i kazes sebi da izgledas dobro, zdravo. Niko ne zna sta se desava u tebi pa se lakse nosis s tim.
Danas sam izasla u setnju. Suncan i topao dan, morala sam iskoristiti. A dobila sam i cvetic od bratanica.
Bijelu radu. Uzivala sam dok sam se sredjivala i zelim da ostane tako. Ali jutros je na jastuku bilo desetak dlaka. Mozda su ostale od sisanja... Ali spavanja vise nije bilo.
Sad mazem kosu uljem i ostaje mi na prstima. Nekako kao da ne osjecam kozu glave dok trljam. pretpostavljam da je to znak da izumiru celije.
A majka i dalje predosjeca i sumnja i sjekira me sve to sve vise.
Kako je zivot bio lijep dok se nije poceo rusiti ovako. Zar nije trebalo sad da uzivamo dagi i ja? Radimo oboje, jos nemamo djecu, sami zivimo, sredili smo stan... A ja nisam bila zadovoljna. Stalno sam se sjekirala zbog necega. Voli li me vise, da li sam mu dosadila... Sad mi je smijesno kad citam svoje predjasnje postove. I znam da ne smijem tako razmisljati, a tako zelim da se ovo ne desava,da se vratim u proslost i da budem pametnija. Da vise uzivam u svakom danu, u porodici, u ljubavi, u poslu, u ljubomori, u strahovima da li me voli ili ne... Kad bih mogla da se probudim sad i shvatim da sam sanjala sve ovo, da ne moram prozivljavati pakao.
Ali, rak je stanje duse i tijela. Placam ceh za svoju ludu glavu, za preplakane noci u ocajnickim jecajima, a sve zbog gluposti. Jer glupost je sve sto nije zdravlje. Jer ta jedna stavka moze obrisati sve ostale aspekte zivota, jednim potezom. I cemu onda sav trud?
Dobicu sansu opet, nadam se, dace Bog. Ma skoro da sam sigurna. Pa ce valjda ovo biti lekcija. Samo jos treba da shvatim zasto je dobro ovo sto mi se desava.
Danas sam izasla u setnju. Suncan i topao dan, morala sam iskoristiti. A dobila sam i cvetic od bratanica.
Bijelu radu. Uzivala sam dok sam se sredjivala i zelim da ostane tako. Ali jutros je na jastuku bilo desetak dlaka. Mozda su ostale od sisanja... Ali spavanja vise nije bilo.Sad mazem kosu uljem i ostaje mi na prstima. Nekako kao da ne osjecam kozu glave dok trljam. pretpostavljam da je to znak da izumiru celije.
A majka i dalje predosjeca i sumnja i sjekira me sve to sve vise.
Kako je zivot bio lijep dok se nije poceo rusiti ovako. Zar nije trebalo sad da uzivamo dagi i ja? Radimo oboje, jos nemamo djecu, sami zivimo, sredili smo stan... A ja nisam bila zadovoljna. Stalno sam se sjekirala zbog necega. Voli li me vise, da li sam mu dosadila... Sad mi je smijesno kad citam svoje predjasnje postove. I znam da ne smijem tako razmisljati, a tako zelim da se ovo ne desava,da se vratim u proslost i da budem pametnija. Da vise uzivam u svakom danu, u porodici, u ljubavi, u poslu, u ljubomori, u strahovima da li me voli ili ne... Kad bih mogla da se probudim sad i shvatim da sam sanjala sve ovo, da ne moram prozivljavati pakao.
Ali, rak je stanje duse i tijela. Placam ceh za svoju ludu glavu, za preplakane noci u ocajnickim jecajima, a sve zbog gluposti. Jer glupost je sve sto nije zdravlje. Jer ta jedna stavka moze obrisati sve ostale aspekte zivota, jednim potezom. I cemu onda sav trud?
Dobicu sansu opet, nadam se, dace Bog. Ma skoro da sam sigurna. Pa ce valjda ovo biti lekcija. Samo jos treba da shvatim zasto je dobro ovo sto mi se desava.
