Ajd ovako.Svaka osoba na ovom svetu gradi odbrambeni mehanizam.Da bi sebe zastitio.Sve ono sto smatramo licnim i jedinstvenim.Sta se desava kad sve te zidove podignemo,trazimo neimar da to sve srusi ili sta?Ili jednog obicnog pojedince cisto tako odbacimo zato sto nije dorastao zadatku,da ispravi nase sopstvene greske.Jer Boze moj,najveci je luksuz u zivotu priznati sopstvenu gresku.Tezimo i kunemo se u jedno a onda se pola zivota trudimo da blokiramo saputnika.U cemu je stvar po vama?Ja mislim da je samo ono cisto osecanje koje smo imali kad smo se rodili.STRAH.
Paralizuje.
Niko ne može da ispravi tvoje pogreške , u biti do tebe samoga. Može samo da ti pomogne utoliko što će biti spreman da razume, da se trudiš. Da sasluša. Ili da pusti vreme, da pokaže. Da vidi, da hoćeš. Da želiš. Niko nije niti nesagrešiv. Niti nepogrešiv. Svi grešimo. Ali nije poenta u tome..poJenta je u onome ustati. Ja kada sam shvatila, ono u čemu ja mislim da sam grešila, ja htela sam da ispravim. Nisam sujetna, da to ne priznam.
Ja jesam pogrešila. Ali sam se svim silama trudila da ispravim. Da popravim. I jesam se pokajala. Nisam uspela, ali nisam se više ni zavaravala. Vremenom sam shvatila da više nemam ni šta da dam a ni kome. Danas, mirno spavam i savest mi je apsolutno čista. Sve što sam znala, umela, mogla...ja sam učinila i uradila.
Tačno, strah parališe i ja sam se bojala. A onda sam skupila hrabrost, i rešila prvo da popravim a ako ne bude, ja znam kako biće dalje i kako sa mnom, završiće se. Koja biće cena, "proračunala rizik", skupila petlji i krenula. I nije mi žao ničega. Zato što jeste bilo važno. Bitno. Meni nešto najdivnije.
Ali...prvo je bilo ralaišuće, kasnije je preraslo u borbenost. Zato što je želja za onim šta voli se, nadjačala taj strah. I to je ululo veru u venama, borbenost u okama i istrajnost u umu i srculencetu u grudancima.
Prvi strah me je porazio. Drugi strah, mi je dao neverovatnu hrabrost.
Bojala sam se, više nego ikada.
Ali ono što sam osećala..bilo je jače od ičega.
