"Krčmaru! Dva piva još daj, da!" Zatraži Dimfur, u trenutku kada je krčmar prolazio tik pored stola, u čijem najmračnijem uglu je zavaljen sedeo, toliko dugo koliko je patuljku potrebno da popije pet velikih krigli Svetlog Ponija.
Neobično blizu njega, na lakat i po, prav kao strela, ne dodirujući leđima kožom obloženi kameni zid, sedeo je Volimgras. Neobično, jer niti su se patuljci i vilenjaci vidjali često zajedno, osim možda u vremenima ratnim i to češće na suprotstavljenim stranama, niti su pravila ponašanja vilenjaka gledala blagonaklono na distancu izmedju sagovornika manju od dva i po lakta.
Krčmar ne skrećući pogled klimnu glavom, vešto žonglirajući velikim drvenim polužavnikom izmedju gostiju i hitro nastavi svoj put ka kuhinji. Propinjući poni bio je pun kao prolećni vašar u Baklendu. Većinom su to bili trgovci, kojima je Bri bio usputna stanica, ali bilo je tu večeras i zanimljivijeg sveta. U istočnom uglu krčme,nasuprot Volimgrasu i Dimfuru, na mestu odakle se pružao pogled na ulazna vrata i veći deo prostorije, veselile su se četiri prilike telima i ponašanjem nalik deci, ali licima nalik ljudima od 30 godina, bosih dlakavih nogu, koje su provirivale kroz kratke pantalone izradjene od grubog seljačkog sukna. Pored njih, sedeo je po visini i gabaritu, reklo bi se čovek, sa maslinasto zelenom kapuljačom iz koje je provirivala duga, ravna, crna kosa.
Volimgras skrenu pogled sa desne ruke tog čoveka, koju je sve vreme držao na nečem položenom na klupi pored sebe i nastavi na dobrom patuljačkom: "oko 5 tovarnih konja, rase Srednjih ljudskih zemalja, biće, da! Kod klanca dve guske, drveta jelovog starog u sumrak, jeste! Ne treba kasniti, južni su ljudi preke naravi, aha."
Dimfur se zadovoljno počeša po dugoj, ridjoj bradi, koja mu je dopirala do metalnog, rukom kovanog opasača. "Gorilist kakav ne videše Zapadne zemlje davno, oho!" zastade i zamisli se sa smeškom u očima. "Deset mi krigli crnog Ponija, nećemo kasniti,ne!"
Krigle se sudariše uz glasan, tup zvuk hrastovine, u znak postignutog dogovora i ortaci ispiše ostatke piva.
U tom se vrata kčme otvoriše i preko debelog kamenog praga stupi osoba obučena u mušku haljinu, od nekakvog sivog materijala koja se na pojedinim krajevima vukla po zemlji, ali ne beše od toga poderana. Iz širokog oboda mekanog, kupastog šešira, započinjala je svoj pad dugačka, Dimfur proceni da je bila dugačka barem dve patuljačke, raščupana bela brada.
"Tarukin! Mithrandir!" rekoše skoro istovremeno i svako na svom jeziku, patuljak i vilenjak. Čarobnjak dade znak rukom čoveku sa kapuljačom da ne ustaje i da ga sačeka, a zatim se hitro upiti ka Volimgrasu i Dimfuru i sede sasvim blizu patuljka. "Da li je tajno da li je sigurno"? upita pomalo histerično. "Kakva je roba? Pričajte!"
"Gorilist kakav ne videše Zapadne zemlje davno, brade mi, da!" uzviknu Dimfur. "
"Patuljak, istinu zbori, Siva Lutalice" potvrdi Volimgras. "Ne vide Arda Gorilist takav od leta davnih. Dvaju belih ptica dugovratih klanac nas čeka, pred smiraj sunca, nad granama jele drevne".
"Ne treba kasniti! Južni su ljudi to, aha"! dodate Dimfur.
"Čarobnjak nikada ne kasni", odgovori Gandalf, "niti porani... već dolazi tačno onda kada to nameri".
Krčmar se u tom trenutku izmigolji izmedju dva gosta i stavi na sto naručeno piće. "A vi gospodine?" zapita čarobnjaka. "Čime mogu da Vas poslužim?" "Srednju kriglu Crnog Ponija i deset u pola s sremušem, dobri čoveče", reče razdragano a zatim posegnu u torbu prebačenu preko desnog ramena i izvuče dve kožne kese. Iz jedne izvadi zlatnik i dade ga krčmaru. "Plaćam što su popila ona deca preko puta", pokaza pokretom glave na hobite "i moji prijatelji što su. Ostatak zadrži sebi". Iz druge kese izvuče sasušeni gorilist i poče tankim dugim prstima da puni lulu, koja se od nekud stvori u njegovim rukama.