Da bi pokazali lično nezadovoljstvo tradicionalnim porodičnim životom, i Marks i Engels su pravili afere: Engels sa ženom svoga prijatelja, a Marks sa svojom služavkom. (Kada se oženio sa Dženi fon Vestfalen, ćerkom bogatog i poštovanog pruskog oficira, njena majka je, kao venčani poklon mladencima, poslala služavku. Marks je zahvalnost pokazao na taj način što je svoj poklon napravio trudnim.) Svoju nebrigu za porodicu pokazao je time što je dozvolio da mu dvoje od šestoro dece, umru od gladi. Baveći se radnicima, često je zaboravljao da obezbedi sredstva za život sopstvenoj porodici. Da bi stvari bile još gore, njegovo dvoje druge dece počinilo je samoubistvo, verovatno zbog bednih uslova u kojima je živelo.13 Marksov pogled na brak i porodicu bili su u skladu sa onim kako je živeo, ali u drugim oblastima njegova hipokrizija bila je očigledna. Na primer, juna 1864, ,,u pismu svome ujaku Lajonu Filipsu (Lion Phillips), Marks ga je izvestio da je na berzi zaradio 400 funti." Ovde, dakle, Marks, veliki borac za radničku klasu a protiv „eksploatatorskih kapitalista" (onih koji zarađuju novac na berzi), priznaje da je i sam napravio profit na berzi (tj. priznaje da se smatra pripadni- kom klase kapitalista). Primećujemo da je to bilo osamnaest godina pošto je zahtevao da proletarijat (radnička klasa) zbaci buržoaziju (klasu bogataša), one koji zarađuju profite na berzi. Drugom prilikom pisao je Engelsu, tražeći da se konačno sredi problem oko Volfovog nasledstva: „Da sam imao novca tokom poslednjih deset dana, bio bih u stanju da napravim dobar posao na berzi. Došlo je vreme kada uz pomoć pameti i malo novca u Londonu čovek može da napravi čuda."15 „Volfovo nasledstvo", koje Marks u pismu pominje, bilo je deo zaostavštine koji mu je ostavio izvesni Vilhelm Volf (Wilhelm Wolf), njegov obožavalac. Ukupna suma koju je Marks nasledio iznosila je 824 funte, u doba kada je prosečni godišnji prihod „eksploatisane radničke klase" iznosio oko 4,5 funti. U nekim današnjim ekvivalentima, to bi značilo da je nasledstvo iznosilo oko 365 000 dolara, pod pretpostavkom da je prosečna godišnja zarada američkog radnika u 1980. iznosila 20 000 dolara. Neće biti da Marks nije mogao da zaradi za pristojan život sopstvenim radom. Gospodin Marks je, u stvari, bio doktor Marks, pošto je dobio titulu doktora filosofije Univerziteta u Jeni. Sa ovom titulom mogao je lako da se zaposli na nekom evropskom univerzitetu i zarađuje za pristojan život. (On, u stvari, nije pohađao univerzitet. Svoju diplomu doktora dobio je poštom.) Godine 1846, Marks i Engels su se pridružili grupi koja se zvala „Savez komunista" a koja je proistekla iz takozvanog „Saveza pravednih". Ovaj potonji je, u stvari, izdanak Pariške lige izopštenika, koju su osnovale izbeglice iz Nemačke u tom gradu. Posle burnog desetogodišnjeg perioda, Savez pravednih pronašao je svoj 'gravitacioni centar', kako je rekao Engels, u Londonu, gde je nova stvar došla u prvi plan: od nemačkog, Savez je postao internacionalan."16 Pošto su Iluminati otkriveni u Bavarskoj, članovi su se raštrkali po celoj Evropi. Savez je bio „izdanak Pariške lige izopštenika koju su osnovale izbeglice iz Nemačke." Čovek može samo da se zapita nisu li te izbeglice bili rasejani Iluminati? U svakom slučaju, na Drugom kongresu Saveza komunista (originalan naslov manifesta na nemačkom jeziku glasi „Manifest der Kommunistichen Partei"; reč „Partei", prevodila se različito, kao savez ili kao partija) Marks i Engels bili su izabrani da napišu partijski program. Oni su očigledno odugovlačili sa tim poslom, pa im je „Centralni komitet uputio oštru notu u kojoj se kaže da će, ukoliko manifest ne bude završen pre 1. februara 1848, prema njima biti preduzete određene mere. Rezultat je usledio."17 Dakle, Marksu i Engelsu dato je u zadatak pisanje partijske platforme za već postojeću međunarodnu grupu. „Manifest" nije bio delo inspirisanog anonimusa koji se zove Karl Marks (ili Fridrih Engels, šta mari), izniklog niotkuda. Obojica su zaposleni od strane organizacije koja je već postojala i smatrala da je njena snaga dovoljna da konačno izađe iz soba „ispunjenih dimom" i svoju organizaciju i njen program obznani narodima Evrope. Ali zašto je bilo toliko važno da se manifest završi pre prvog februara? Da bi „spontane revolucije" koje su već bile isplanirane za celu Evropu mogle da izbiju na vreme i „spontano". Činjenica je da su ove „spontano-planirane" revolucije počele: 1. marta 1848. u Badenu, zatim 12. marta u Beču; 13. marta u Parmi; 22. marta u Veneciji; 10. aprila u Londonu, 7. maja u Španiji i 15. maja u Napulju. Šesdeset četiri revolucije „spontano su izbile" te iste godine širom Rusije. Znači, „Manifest komunističke partije" bio je objavljen u Londonu 1. februara. 1848, kao objašnjenje uzroka revolucije koja je bila u pripremi. Srećom po narode Evrope, gotovo sve ove revolucije su propale. Zbog ovakvih promašaja, ime teksta je promenjeno u „Komunistički manifest", a dodato je ime Karla Marksa kao njegovog autora. Ovo se odigralo 1868, dvadeset godina posle prvobitnog izdanja. Šta je onda Komunistička partija želela da 6
Marks i Engels napišu? Marks je zamislio da proletarijat (radnička klasa) „... postepeno oduzme buržoaziji sav kapital... pomoću despotskog posezanja u pravo svojine."18 Ovo znači da je trebalo da Marks i njegovi saradnici razviju program koji bi lagano uništavao pravo na privatnu svojinu u društvu, sve dok, jednoga dana, radnička klasa ne bi posedovala imovinu. Ovo ne bi zahtevalo silu, već samo delovanje vlasti sa velikim ovlašćenjima koja bi postepeno širila svoju ulogu u poslovima društva. Marks i Engels su za Komunističku partiju napisali sledeće:19 „Te mere biće, naravno, različite u različitim zemljama. Međutim, za najnaprednije zemlje sledeće mere mogu imati prilično opštu primenu:
„1. Eksproprijacija zemljišne svojine i upotreba zemljišne rente za državne izdatke."
Na drugom mestu u „Manifestu" stoji napisano: „Vi se užasavate zato što mi hoćemo da ukinemo
privatnu svojinu... Doista, mi to i hoćemo."20 Dakle, prvo načelo „Manifesta" bilo je u skladu sa ostalom Marksovom filosofijom, iako se ovo načelo bavi svojinom samo u obliku zemljišta.
„2. Izrazito progresivni porez."
Ovde Marks uvodi poreze na prihod kao metod oduzimanja svojine od „eksploatatorske klase" da
bi je dao „radničkoj klasi". Ovo načelo je u skladu s njegovom tvrdnjom da bogati imaju obavezu da daju siromašnima. „Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama." Vlast treba da postane veliki distributer prihoda. Ona treba da uzima od proizvođača (koji „imaju"), da daje neproizvođačima (koji „nemaju"). „3. Ukidanje prava nasleđa." Ne samo što je proizvođač kapitalnih dobara trebalo da prihvati da će, što više radi, imati manje, već i to da će sve što pretekne vlast uzeti jer joj treba za siromašne, tako da ništa neće ostati za potomstvo. Svojina treba da postane samo privremeno vlasništvo proizvođača. „4. Konfiskacija imovine svih emigranata i pobunjenika." Oni koji bi poželeli da napuste komunističku državu morali bi da ostave svoju imovinu onima koji ostaju, a onima koji se suprotstavljaju vlastima imovina treba da bude konfiskovana". „5. Centralizacija kredita u rukama države preko nacionalne banke s državnim kapitalom i isključivim monopolom." Komunisti su rekli Marksu da osigura da samo oni imaju pravo da kreiraju inflaciju. Ovo pravo bi im garantovalo mogućnost da unište pravo na privatnu svojinu onih građana koji svoje vlasništvo čuvaju u obliku gotovog novca. „6. Centralizacija celokupnog komunikacijskog i transportnog sistema u rukama države." Država bi uskratila građanima pravo da govore protiv države kontrolišući pristup široj publici, kao i pravo da slobodno razvoze robu koju proizvedu. „7. Umnožavanje nacionalnih fabrika, oruđa za proizvodnju, krčenje i poboljšavanje zemljišta prema opštem planu." Država bi posedovala sva kapitalna dobra i odlučivala bi šta bi se na zemlji uzgajalo. „8. Jednaka obaveza rada za sve, stvaranje industrijskih armija, naročito za zemljoradnju." Sva kapitalna dobra, uključujući i radnu snagu, pripadala bi državi. Bila bi oformljena industrijska armija, sposobna da se po komandi kreće u bilo kojoj oblasti u kojoj bi država osetila potrebi za radnicima, posebno u zemljoradničkim krajevima. „9. Ujedinjavanje rada zemljoradnje i industrije, uticanje na postepeno odstranjivanje suprotnosti između grada i sela." Osnovno kapitalno dobro, sam čovek, izgubio bi svoju osnovnu slobodu: pravo da živi tamo gde izabere. Verovatno je Marks predvideo da rast radničkih unija postane sredstvo za kombinovanje „zemljoradnje i industrije". „10. javno i besplatno vaspitavanje dece. Odstranjivanje fabričkog rada dece u današnjem obliku. Sjedinjavanje s materijalnom proizvodnjom", i tako dalje, i tako dalje. Država bi preuzela odgovornost oko vaspitavanja sve dece u društvu. To pretpostavlja da Marks ne bi tolerisao privatne škole u kojima bi roditelji decu učili onome što bi oni hteli. Ukoliko je država jedini vaspitač, decu može da uči čemu god hoće. Osnovni cilj države bio bi da uspostavi društvene vrednosti putem sistema javnih škola. Očigledno je da je Marks predvideo i ukidanje same porodice, pošto bi država preuzela ne samo ulogu učitelja, več i ulogu roditelja. 6
Marks i Engels napišu? Marks je zamislio da proletarijat (radnička klasa) „... postepeno oduzme buržoaziji sav kapital... pomoću despotskog posezanja u pravo svojine."18 Ovo znači da je trebalo da Marks i njegovi saradnici razviju program koji bi lagano uništavao pravo na privatnu svojinu u društvu, sve dok, jednoga dana, radnička klasa ne bi posedovala imovinu. Ovo ne bi zahtevalo silu, već samo delovanje vlasti sa velikim ovlašćenjima koja bi postepeno širila svoju ulogu u poslovima društva. Marks i Engels su za Komunističku partiju napisali sledeće:19 „Te mere biće, naravno, različite u različitim zemljama. Međutim, za najnaprednije zemlje sledeće mere mogu imati prilično opštu primenu:
„1. Eksproprijacija zemljišne svojine i upotreba zemljišne rente za državne izdatke."
Na drugom mestu u „Manifestu" stoji napisano: „Vi se užasavate zato što mi hoćemo da ukinemo
privatnu svojinu... Doista, mi to i hoćemo."20 Dakle, prvo načelo „Manifesta" bilo je u skladu sa ostalom Marksovom filosofijom, iako se ovo načelo bavi svojinom samo u obliku zemljišta.
„2. Izrazito progresivni porez."
Ovde Marks uvodi poreze na prihod kao metod oduzimanja svojine od „eksploatatorske klase" da
bi je dao „radničkoj klasi". Ovo načelo je u skladu s njegovom tvrdnjom da bogati imaju obavezu da daju siromašnima. „Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama." Vlast treba da postane veliki distributer prihoda. Ona treba da uzima od proizvođača (koji „imaju"), da daje neproizvođačima (koji „nemaju"). „3. Ukidanje prava nasleđa." Ne samo što je proizvođač kapitalnih dobara trebalo da prihvati da će, što više radi, imati manje, već i to da će sve što pretekne vlast uzeti jer joj treba za siromašne, tako da ništa neće ostati za potomstvo. Svojina treba da postane samo privremeno vlasništvo proizvođača. „4. Konfiskacija imovine svih emigranata i pobunjenika." Oni koji bi poželeli da napuste komunističku državu morali bi da ostave svoju imovinu onima koji ostaju, a onima koji se suprotstavljaju vlastima imovina treba da bude konfiskovana". „5. Centralizacija kredita u rukama države preko nacionalne banke s državnim kapitalom i isključivim monopolom." Komunisti su rekli Marksu da osigura da samo oni imaju pravo da kreiraju inflaciju. Ovo pravo bi im garantovalo mogućnost da unište pravo na privatnu svojinu onih građana koji svoje vlasništvo čuvaju u obliku gotovog novca. „6. Centralizacija celokupnog komunikacijskog i transportnog sistema u rukama države." Država bi uskratila građanima pravo da govore protiv države kontrolišući pristup široj publici, kao i pravo da slobodno razvoze robu koju proizvedu. „7. Umnožavanje nacionalnih fabrika, oruđa za proizvodnju, krčenje i poboljšavanje zemljišta prema opštem planu." Država bi posedovala sva kapitalna dobra i odlučivala bi šta bi se na zemlji uzgajalo. „8. Jednaka obaveza rada za sve, stvaranje industrijskih armija, naročito za zemljoradnju." Sva kapitalna dobra, uključujući i radnu snagu, pripadala bi državi. Bila bi oformljena industrijska armija, sposobna da se po komandi kreće u bilo kojoj oblasti u kojoj bi država osetila potrebi za radnicima, posebno u zemljoradničkim krajevima. „9. Ujedinjavanje rada zemljoradnje i industrije, uticanje na postepeno odstranjivanje suprotnosti između grada i sela." Osnovno kapitalno dobro, sam čovek, izgubio bi svoju osnovnu slobodu: pravo da živi tamo gde izabere. Verovatno je Marks predvideo da rast radničkih unija postane sredstvo za kombinovanje „zemljoradnje i industrije". „10. javno i besplatno vaspitavanje dece. Odstranjivanje fabričkog rada dece u današnjem obliku. Sjedinjavanje s materijalnom proizvodnjom", i tako dalje, i tako dalje. Država bi preuzela odgovornost oko vaspitavanja sve dece u društvu. To pretpostavlja da Marks ne bi tolerisao privatne škole u kojima bi roditelji decu učili onome što bi oni hteli. Ukoliko je država jedini vaspitač, decu može da uči čemu god hoće. Osnovni cilj države bio bi da uspostavi društvene vrednosti putem sistema javnih škola. Očigledno je da je Marks predvideo i ukidanje same porodice, pošto bi država preuzela ne samo ulogu učitelja, več i ulogu roditelja. 6