Hellen
Buduća legenda
- Poruka
- 29.969
Mislim na suze vaše dece.
Već sam nekoliko puta razmišljala o ovome, i sad me ponovo podstakao odgovor na jednoj temi (neka se niko ne nađe uvređen, stvarno mi je to bio samo okidač) - a čula sam to i ranije, da mama nije mogla da drži dete dok prima vakcinu; zato što joj je to suviše strašno. Ili da mama ne može da vodi dete u vrtić jer ovo plače (dobro, to je i meni bilo teško; ali svejedno sam ga vodila ja i samo ja)... Pa onda sve ono - nešto mu ne daš, pa se ono rasplače i odmah dobije sve, 'samo da ne plače'...
Ja recimo nikako ne mogu da se pronađem u toj priči. Govorim isključivo o svom detetu, koje najbolje poznajem, kod koga znam da prepoznam različite suze i kad ja znam različite uzroke koje su ih izazvali. I stvarno nisam uvek osetljiva
Recimo, kad je primao vakcinu, to je za njegovo dobro, i šta sad, proći će brzo. A znam mame koje su plakale zajedno sa svojom decom, i one koje nisu ni mogle da ih vode same.
Na suze jer nešto ne može da dobije sam potpuno imuna; ali potpuno, čak štaviše moj adobropoznata je rečenica, dokle god plačeš, nećeš ništa ni dobiti. Ako prestaneš možemo da razgovaramo o tome i da se dogovorimo. I sto puta sam rekla, kad mi mama ili svekrva kažu onako tugaljivo - pa daj, mu vidiš da plače - neka plače.
Jel' to nenormalno da me detetove suze često iznerviraju, umesto da me uvek rastuže?
Naravno postoje suze sa kojima mi ga je stvarno žao i potpuno saosećam sa njim i trudim se da ga utešim; ali to je recimo ako ga neko dete udari, ako ga nešto stvarno boli; ako se posvađao sa nekim od dece........ Još gomila stvari naravno; ali eto moje pitanje je da li ste uvek osetljivi na sve suze ili i vi imate ovako neke različite reakcije na 'različite' suze?
Када је здравље деце у питању - онда сам права мајка-храброст!

Инјекције, вакцине, вађења крви, венске инјекције, инхалације...држала сам их без проблема и умем врло стручно и јако да их стегнем, да се не ритну па да буде још горе. Будила сам их из анестезије после операција (а то уме да буде баш трауматично), вадила им зубе, издржавала без проблема и нервозе све оне грчеве првих месеци...
''Све ти то иде у рок службе'' - тако ми је говорила мама и тако сам све од почетка мајчинства и прихватала.
Научила сам их да плачу само кад их нешто боли, и да не плачу унапред због инјекције, него само оног тренутка када заболи... Тешила сам их и љубила, али увек говорила да то мора да боли да би оздравиле...и нисам се много потрзавала због тог плакања.
Што се кежења и кењкања тиче - то је знало да ме изнервира (и дан данас кад дође до тога, мада је ретко)...и реаговала сам исто као Мачкица. И данас ме понекад изнервира када видим да плачу због неке леве глупости, али некад реагујем а некад не.
Моја деца скоро никада нису цмиздрила да би нешто добила - ваљда су знала да им не вреди...

Poslednja izmena: