Kolač za majku

bbrian01w.jpg


Sestra i ja smo veoma tesko prezivljavali majcinu bolest i njen odlazak u bolnicu. Jednostavno su je jednoga dana odveli, kazu zuc joj oboleo a mi smo ostali sa ocem koji je samo cutao i sate provodio u bolnici pored nje. Nije nama padalao tesko to sto smo sami,sto otac nije imeo da kuva,tesko je bilo to sto smo bili bez majke.
Imao sam dvanaest godins a sestra cetiri manje.Oboje smo bili uplaseni a u glavi mi se neprekidno ponavljalo jedno te isto pitanje,kada ce se vratiti,da l ice se vratiti? Mnogo nam je nedostajala. Sa nestrpljenjem smo ocekivali dan za posetu. Ne znam zasto ali odjednom sam osetio potrebu da nesto spremim sam,nesto sto ce joj pokazati koliko je volim i sto ce joj pomoci da ozdravi. Otac je nosio sve sto je trazila ali sam ja osecao da fali jos nesto.
U nekim novinama sam pronasao recept za kolac sa jabukama. Bez trunke razmisljanja poceo sam da pravim taj kolac a da pre toga nikada u zivotu nisam ni sendvic spremio. Sestra je bila mala, secam se rendala je jabuke i cutala.
Ta zelja koja me je pokretala ucinila je da kolac ispadne vrhunsko kulinarsko umece,tako sam u tom trenutku mislio i cinilo mi se da ce zahvaljujuci njemu da ozdravi

Tesko je opisati radost kada smo videli majku i kako su njeni zuti obrazi od bolesti blago porumeneli od srece kada je ugledala nas dvoje. Pruzio sam joj kolac uvijen u foliju. Znatizeljno je pitala, sta je ovo?.........kolac majko,spremali smo ti ga sestra i ja.
Vas dvoje,ne mogu da verujem?. Pa ko vam je pomagao?.... niko majko,sami smo ga napravili. Ovo je najlepsi kolac koji sam ikad pojela rekla je a ja sam bio tako srecan,tada sam prvi put shvatio sta znaci kad neko kaze "sad mi je srce puno". Proslo je dosta vremena,majka se vratila izlecena i kasnije nam je ponekad pravila isti taj kolac. Vremenom se recept zagubio a meni je od tada ostala neka potreba da se petljam i smetam po kuhinji.

Ps.Proslost nikad ne prolazi uvek se vraca da mi pravi drustvo
 
Dirljivo,nagoni suze na oci....U detinjstvu sam se uvek plasila da cu ostati bez majke...Hvala bogu ziva je,a i otac....Ali,oboje su imali teske bolest zadnjih godina,preziveli su ih...Bili su na ivici smrti,otac je cak i ozivljavan...I to na moje oci,radim u bolnici i sve teskettrenutke imala sam prilike da prozivim sa njima...Svima je tesko kada su roditelji bolesni,ali biti na ''prvim linijama'' jos je teze...Gledati njihovu agoniju,bespomocno,znajuci sta moze da se dogodi,strepeti...Zavidela sam bratu koji je povremeno dolazio samo u posetu i njie bio svestan tezine bolesti...Kao da nije hteo da cuje,mozda je to nesvesno...Shvatio je kada je zamalo otac umro...I izvinio mi se za sve teske reci koje mi je uputio,a bilo ih je...Moj tata nije ni svestan koliko sam ucinila za njega,da sam ga spasla sigurne smrti...Nije to shvatio ni kada sam se i ja razbolela ...Ponekad se rastuzim zbog toga,ali najbitnije je da je preziveo....I da se moze radovati druzenju sa unucima i dalje...A ljubav i paznja se daju,ne trazeci nista za uzvrat...Ali je lepo kada se uzvrate....I gode dusi....
 
Tvoj kolac je "lenja pita", taj kolac sam prvi naucila da pravim jos kao dijete.Moram da opisem neki tanani osjecaj mog sjecanja veoma slican tvom.Desilo mi se da sad ,cim sam te procitala,poteku neke potiskivane vrele suze,izvadjene iz neke dubine,plakala sam tvoj bol ,nista manje svoj.
 

Back
Top