meritocracy - forever, kleptocracy - never!
Moja omiljena vrsta vladavine je teosofska (bez refernci na teosofski pokret madam Blavacki) meritokratija sa elementima demokratije i tehnokratije. Ne, nije ovo neka kombinacija izmišljena za zezanje (iako verovatno tako zvuči).
Teosofska, zato što bi taj sistem trebalo da se zasniva na izučavanju božanskog uticaja na život (da naglasim, ne religijskog, nego božanskog).
Meritokratija, jer bi taj sistem bio zasnovan na vladavini ljudi koji su izabrani na vlast prema njihovom znanju i sposobnostima.
Elementi demokratije bi značil samo demokratski princip izbora. Demokratija kao sistem u kojoj postoji vlast većine sigurno nije idealan. kao što vidimo iz našeg primera. Na stranu to što ako imamo vlast (volju) većine, šta je sa manjinom? Ma koliko ta manjina bila mala, moralo bi se voditi računa i o volji iste. A tek kad imamo situaciju tipa 55% prema 45%...
Elementi tehnokratije bi značili da imamo vlast koja uvažava savete i preporuke ljudi koji su stručnjaci u svojim oblastima a koje su vezane za upravljanje državom i rešavanje nekih pitanja iz svakodnevnog života. Sama po sebi, tehnokratija spada u širi domen meritokratije. Kad smo već kod tehnokratije, da napomenem da je jedna od prominentnih figura koje su bile podržavaoci ovakve vrste vlasti bio i Džošua Haldeman, podržavalac nacističkog režima u Nemačkoj i aparthejda u južnoj Africi, deda po majci Elona Maska. Nije pohvalno za one koji se zalažu za takav sistem (pa makar i delimično, kao ja), ali, ako ćemo pošteno, treba to reći. Da ne pričamo još i o tehnokratskim tendencijama u SSSR u drugim zemljama istočnog bloka, to bi tek bila tema od o-ho-ho strana. No, eto, ja imam svoje razloge zašto bih voleo da taj oblik vladavine u maloj meri bude zastupljen.
A što se tiče dinastičke porodice, ako bi Srbija ponovo postala monarhija, voleo bih da to bude porodica Lazarević. Istina, kratko je trajala vladavina njiihova, sa samo jednim vladarem, despotom Stefanom Lazarevićem i zvanično, nije bilo potomaka, ni od njega, ni od njegovog mlađeg brata Vuka. Makar tako istorija kaže.
Zašto mi se sviđa vladavina te dinastije? Jednostavno imam neki osećaj da je Stefan Lazarević bio baš taj u našem srednjem veku koji je odigrao "utakmicu" baš kako treba. Posle njega ide neuspeli pokušaj zapadne renesanse u nesrećno vreme kad su Osmanlije rešile da završavaju započeti posao na Balkanu, i možda bi se Brankovići i bolje pokazali, a njihovih potomaka je bilo po Ugarskoj i koji su imali neke posede i plemićke titule, ali to već nije bila Srbija.